Sedamdesetosmogodišnja hadžinica sa Vratnika Mevlida Janjoš sa velikom radošću dočekuje Kurban-bajram. U svom domu u duhu tradicije dočekuje djecu, unučad i praunučad na bajramskom ručku.
Kaže da je rođena na Bistriku, a sa 16 godina udala se za svog hadžiju rahmetli Junuza Janjoša. Do dvadesettreće godine rodila je četvero djece, odgajala ih i upućivala na pravi put.
– Od Boga sam samo tražila da im da hairli sreću, da On bude razi od njih, a ne ja. Djevojčica mi je umrla kad je imala jednu i po godinu, a druga kćerka Diša u svojoj 49-oj godini. Elhamdullilah pa ima lijepa smrt, nek mi se nisu patile. Allah uzima najdraže robove – kaže hadžihanuma Mevlida.
Imala je kaže finu svekrvu, slagale su se i pazile.
– Čini mi se da mi je bila bolja od mame, a imala sam i divnu majku. Svekrva me je primila kao da me ona rodila. Ja bila mlada, zvala sam je mama. Živile smo u zajednici, al slagalo se, pomagalo – prisjeća se.
Hadžija umro na sabah namazu
I bez muža je hadžinica Mevlida ostala 1991. godine.
– Moj hadžija umro je na sabah namazu, dok je dovu učio. Godine 1987. imao je tri udara, trebao je srce operisati, ali nije htio. Rekao je da će živjeti onoliko koliko mu je dragi Bog propisao. I te godine mi je rekao da se spremam za hadž. Pitala sam kada ćemo ići, kazao je kada nam Allah odredi – priča hadžinica.
Na hadž su otputovali 1989. godine. Ne može kaže o tome ni pričati a da ne zaplače.
– Blago onome ko je sada na hadžu. Ja o tome ne mogu ni pričati, dok se ne ode ne može se doživjeti šta to ustvari znači. Allah nas je počastio da smo ušli u harem Poslanikove džamije i odmah smo prišli njegovom mezaru. Ja sam nazvala selam i ostala bez riječi. Kasnije me jedna žena vuče za ruku i kaže “pa ženo mi klanjamo a ti ne mičeš s mjesta”. Ja sam ostala u čudu, bez riječi – priča hadžihanuma dok briše suze te dodaje da je kazala “Dragi Allahu zar sam ja zaslužila toliku tvoju dobrotu i ljepotu, da dođem ovdje pored Poslanika i da idem kuda je on hodio”.
Prve noći kažu nisu mogli ući u harem Poslanikove džamije pa su jaciju morali klanjati van harema.
– Na zemlji smo klanjali, nisam ponijela serdžadu, nisam znala da će mi trebati. Ja klanjam, spuštam se na tlo a vallahi zemlja miriše – priča kroz suze.
Imala je kaže želju opet otići na hadž, ali zdravlje je ne služi najbolje pa nije mogla.
Najveća radost joj je kaže ramazan, pa dva mjeseca prije ne prestaje moliti dragog Boga da joj da zdravlje da mogne ispostiti cijeli mjesec.
– Prije sam obavezno postila 10 dana muharrema, pa 15 dana redžepa i šabana i šest dana ševalla, a sad Bogami ne mogu. Budem sretna kada uspijem cijeli ramazan ispostiti, Allah mi opet da zdravlje i neku snagu – ističe.
U 72. godini hadžihanuma Janjoš savladala je Kur'ansko pismo i naučila da uči u Kur'anu. Mislila je kaže da to nikada neće savladati, ali nije bila upravu.
– Zahvaljujući našem imamu Šerifu Deliću i muallimi Dženani ja sam ustrajala i kada sam mislila odustati. Zadnji ramazan sam tri hatme poklonila za duše svojih umrlih. Istina, sporije učim ali svaki dan makar stranicu – kaže sagovornica.
Kaže da su Bajrami nekada bili drugačiji, da im se davalo više pažnje, a da su se komšije obilazile i pazile.
– Obavezno je bilo kupiti nešto novo. Poreda se po minderu za svakoga novo bajramsko odijelo. Sin Muhammed je bio baš mali kad ga je babo vodio u džamiju na bajram-namaz. Uvijek je bila puna kuća. U jednoj avliji četiri brata živjela, a imali smo 13 djece. Znali smo i po 13 kurbana zaklati – sjeća se.
Djeca bi, dok se izvodio kurban po kurban iz magaze sva uglas učila tekbire.
– U avliji se odmah stavi roštilj pa na roštilj stavljaju komadiće kurbanskog mesa. Kožice obavezno u džamiju pošaljemo. I dan danas mi djeca Bajram čestitaju tako što mi prvo poljube ruku, pa onda u obraz i obavezno podijelimo bajramluke – kaže Janjoš, te dodaje “djeca i meni bajramluk donesu, obraduju me. Ja imam elhamdullilah, ali ona sitnica koju mi donesu više mi bude zabremedet nego sve ono što ja imam, jer se tebe tvoj evlad sjetio”.
Za Bajram je kaže uvijek kuhala tradicionalna bosanska jela.
Baklava sa tiritom
– Hadžija rahmetli je volio sarmu u japraku, a obavezno sam mu pravila slatki ćevap od kurbanskog mesa. Stavim suhu šljivu, krušku, jabuku i grožđica i mesa, krtine, da se fino skuha. Kako hadžije nema to više i ne pravim, djeca neće, ja ne smijem. Obavezno se skuhaju dvije tri vrste pite, čorba, topa i obavezno bamlja, a od slatka baklava i paprenici – nabraja.
Kaže da je uvijek razvijala jufke za baklavu i obavezno pravila tirit.
– Danas se rjeđe stavlja tirit u baklavu, ali ja napravim makar malo, pa pomiješam sa orasima. Agdu pravim “od oka”. Tako i sve druge kolače – zaključuje hadžinica.
