Malo gdje možete na tako malom prostoru svjedočiti svim negativnim pojavama koje obilježavaju današnju BiH i njenu političku scenu i malo se gdje to očituje tako jednostavno, transparentno, primitivno i arogantno kao u Unsko-sanskom kantonu, tom malom carstvu klijentelizma, korupcije, bezakonja, neprincipijelnosti i političkog bezobrazluka.
Koliko se zasad čini, na imenovanje devetnaeste po redu vlade Unsko-sanskog kantona će se čekati još neko vrijeme, ali s obzirom na političke prilike i procese u tom kantonu, može se pretpostaviti da to čekanje i neće dugo trajati. Za one koji ne poznaju politička gibanja najzapadnijeg kantona Federacije BiH, ili ih ne stižu upratiti, navest ćemo neke od fenomena ovog nadasve zanimljivog i dinamičnog političkog prostora koji na najgrublji i najočitiji način odslikava sve ono što ne valja na današnjoj političkoj sceni Bosne i Hercegovine.
Malo gdje možete na tako malom prostoru svjedočiti svim negativnim pojavama koje obilježavaju današnju BiH i njenu političku scenu i malo se gdje to očituje tako jednostavno, transparentno, primitivno i arogantno kao u Unsko-sanskom kantonu, tom malom carstvu klijentelizma, korupcije, bezakonja, neprincipijelnosti i političkog bezobrazluka. No, krenimo redom.
Klijentelizam
Krenimo, upravo, od razloga zbog kojeg je sadašnji, osamnaesti saziv Vlade USK, prošle sedmice visio o tankoj niti. Naime, iako je u javnost već bila puštena vijest da je (još uvijek) aktuelna Vlada izgubila podršku trojice od deset zastupnika SDA u kantonalnoj Skupštini i da je skupštinska većina izgubljena zbog nelojalnosti trojice zastupnika iz Bužima (svojoj političkoj partiji), ispostavilo se da je cijela stvar bila tek farsa izvedena s ciljem osiguranja većeg učešća “bužimske struje” u raspodjeli budžetskih sredstava i pozicija unutar SDA i kantonalnih organa vlasti.
Klijentelizam u USK formira vlade i klijentelizam ih jednako tako ruši. Uzmimo, ilustracije radi, nedavni primjer prelaska SDP-ovog zastupnika Amira Murića u redove Demokratske fronte (DF). Nakon što je promijenio stranački dres Murić je “nekim slučajem” imenovan za direktora Doma zdravlja u Cazinu. Nezvanično, njegovo imenovanje se povezuje s njegovim prelaskom iz opozicionog SDP-a u DF koji podržava aktuelnu Vladu, ali potvrda za to morati sačekati pad Vlade, jer se već otvoreno špekulira da će (teoretski) nova vlada biti predvođena Strankom demokratske aktivnosti (ASDA) koja je, navodno, već rezervirala poziciju direktora pomenutog Doma zdravlja za – Nedimu Zulić, koja je nošena gradijentom koncentracije prešla iz DF-a u ASDA.
Klijentelizam i antimeritokratija su uvijek skopčani sa određenim interesima, a interesi, je li, ne trpe principe: kad im se poklope interesi, dojučerašnji, ne samo protivnici nego i ratni neprijatelji, sklapat će neprincipijelne koalicije, dok će stanje sukobljenih interesa od ideoloških istomišljenika (barem deklarativnih) praviti najljuće i najpodmuklije neprijatelje. Dokazuju to i brojni primjeri iz parlamentarnog života USK u posljednjih deset godina.
Kao i u većini drugih kantona sa bošnjačkom većinom, najdominantnija politička stranka u USK je poslovično SDA, stranka desnog centra koja se percipira kao bošnjačka narodna stranka. SDA je na općim izborima održanim 2014. osvojila nešto iznad 30 odsto glasova i, sukladno tome, deset od trideset mjesta u kantonalnoj Skupštini. Druga po snazi je ASDA sa oko 16 odsto glasova i šest mandata.
ASDA je osnovana 2008. godine kao izraz nezadovoljstva cazinske struje u kantonalnom odboru SDA. Kao jedan od ključnih razloga za odvajanje od SDA navođeno je protivljenje Cazinjana intenziviranoj saradnji SDA sa SDP, koja se u cazinskom kraju vidi kao nasljednik omražene Komunističke partije a čija represija nad ovim krajem iz pedesetih godina prošlog stoljeća još uvijek živi u kolektivnom pamćenju njegovih stanovnika. Ukratko – ASDA je faktički lokalna stranka desnog centra nastala odcjepljenjem od SDA i, teoretski, ideološki nepomirljiva sa SDP.
Pod Abdićevom dirigentskom palicom
Trećeplasirana na izborima 2014. bila je Demokratska fronta nekadašnjeg člana predsjedništva BiH Željka Komšića. Nju u USK čine nekadašnji članovi SDP koji su 2013. otkazali poslušnost tadašnjem vodstvu ove stranke i formirali novu stranku žestoko posvađanu sa SDP-om, a ideološki nepomirljivu sa SDA i ASDA. No, na izborima 2014. godine i DF i SDP su osvojile po oko 11 odsto glasova i dobile po četiri mandata. Tri mandata je osvojio Savez za bolju budućnost (SBB), stranka tehnokratskog centra koja se bori za svoje mjesto pod suncem i konkurenciju vidi u svim do sad pobrojanim strankama.
Preostala tri mandata su otišla u Veliku Kladušu, zastupnicima dvije stranke u čijim osnivačkim dokumentima stoji ime presuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića.
Abdić je odležao dvije trećine od petnaestogodišnje zatvorske kazne koja mu je izrečena za odgovornost za zločine koju su počinile oružane snage pod njegovim zapovjedništvom za vrijeme samoproglašene autonomije Zapadna Bosna između 1993. i 1995. Tzv. “abdićevci” su u saradnji sa tadašnjim srpskim vojnim snagama počinili zločine nad Bošnjacima opkoljenih zapadnokrajiških općina koji su se borili za suverenu i jedinstvenu BiH i predstavljaju jedinstven slučaj masovnih zločina počinjenih unutar jedne etničke skupine u posljednjim ratovima na Balkanu.
Nakon rata se pod Abdićevom dirigentskom palicom osniva Demokratska narodna zajednica (DNZ), koja redovno učestvuje u parlamentarnim strukturama USK i BiH ali sa kojom nije želio sarađivati – niko. Stvar se dodatno zakomplikovala kada su najistaknutiji lideri DNZ-a uoči izbora 2014. otkazali poslušnost Abdiću, nakon čega i on osniva novu stranku – Laburiste – u koju prelaze oni DNZ-ovci kojima su lojalnost Vođi i ratni autonomaški pravac ispred pomirenja i saradnje sa ostatkom USK.
Dakle, nominalno u USK funkcioniraju međusobno posvađane SDA i ASDA, te DF i SDP, i to u dva bloka koji se međusobno ne podnose. Tu su i SBB, koji je protiv svih ali bi sa svima mogao sarađivati, te DNZ i Laburisti koji niti se mogu podnijeti međusobno niti su opcija za saradnju ikom drugom. Ukratko, svi su protiv svih ostalih, a riječ je o strankama čije su i članstvo i biračko tijelo gotovo u potpunosti monoetničko bošnjačko.
Toliko što se principa tiče
Iako na prvi pogled izgleda da je u ovakvoj konstelaciji snaga sklapanje neke koalicije nemoguća misija, činjenica je da su skoro sve (ne)moguće koalicije ovih stranaka već ispucane! Naime, nakon što se 2012. počela raspadati koalicija SDA i SDP ustanovljena na državnom nivou, tadašnji SDP-ov premijer USK Hamdija Lipovača smjenjuje ministre iz SDA i sklapa savez sa ASDA. Istom onom ASDA koja je nastala iz revolta zbog saradnje SDA sa tim istim SDP-om. Ova koalicija je nekako izdržala do 2014. i SDP-ovog izbornog kraha da bi potom novu Vladu sa premijerom Izudinom Saračevićem na čelu formirale SDA i ASDA sa jednim zastupnikom, i to ni manje ni više nego – omraženog DNZ-a.
Ali, kao da nije dosta podjela među tim strankama i u današnjoj krajiškoj SDA ima nekoliko struja i lobija zbog čega Saračevićeva Vlada nikad nije imala podršku svih zastupnika SDA, već je funkcionirala na klimavoj većini koja je potrajala čak – godinu i po. Nakon toga je formirana nova, manjinska Vlada sa čudnovatom skupštinskom većinom koju čine pola kluba zastupnika SDA, zastupnici SBB-a uz podršku DF-a i SDP-a i – Abdićevi laburisti.
Toliko što se principa tiče. Očito je da iako su načelno svi protiv svih drugih čini se da ipak svi mogu sa svima ukoliko se poklope neki interesi koji nemaju stvarne veze sa realnim interesima građana. Da cirkus bude kompletan, pred izbore koji se trebaju održati naredne godine zauzimaju se nove pozicije u kojima SBB pere ruke od trenutne skupštinske većine i izlazi iz nje ali njihovi ministri i dalje ostaju u vladi. Tako je u ovoj situaciji SBB neka vrsta Schrödingerove stranke za koju se ne zna je li u vlasti ili je opozicija sama sebi a još grotesknija je uloga DF-a koji nije u koaliciji sa SDA nego samo „participira stručnim kadrovima u Vladi i upravnim strukturama kantona“.
Antimeritokratija, bezakonje i korupcija
Očito je, dakle, da svaka koalicija i svaka vlast u USK funkcionira na principima kratkoročnih stranačkih interesa koji se ogledaju u čistoj podjeli “kolača” vlasti i svih benefita koji uz to idu. Sve što ove stranke čine svodi se na pokušaje da se domognu pozicija u Vladi i javnim preduzećima i otvore sebi prostor za uhljebljenja i koruptivne aktivnosti. Tako je USK danas prostor koji je sinonim za antimeritokratiju, odnosno sistem u kojem se svi javni poslovi dodjeljuju na osnovu pripadnosti određenim političko-ekonomskim krugovima, a ne (ni slučajno) na temelju stručnosti, sposobnosti i društvenih zasluga.
Sklapanje koalicija u USK ne prate nikakvi smisleni programi, nego su, javna je tajna, najvažniji dijelovi tih koalicionih sporazuma spiskovi javnih preduzeća i ustanova sa naznakama stranaka kojima “pripadaju”. Nakon toga stranke političkom trgovinom kupuju, ili nagrađuju podršku pojedinaca ili interesnih grupa iza njih, i u tome nema razlike između lijevih i desnih, svijetlo ili tamno zelenih, crvenih, žutih, narandžastih…
Kratku nadu da se nešto može promijeniti, koju su građani imali kad su prije desetak godina dali podršku SDP-u, uništio je tadašnji premijer USK Hamdija Lipovača koji je danas predmet nekoliko istraga i optužnica, a koji je sistem političke trgovine i kumovsko-rođačko-jaranskog gospodarenja doveo do vrhunca.
Vladanje u tako uspostavljenom sistemu vrijednosti neizostavno vodi ka korupciji i kriminalu što je u USK naročito izraženo u sektoru šumarstva i drvne industrije koji je do srži zatrovan korupcijom i u kojem je faktički nemoguće opstati bez učestvovanja u lancu korupcije iz kojeg se finansiraju političke stranke. Tako je gotovo svaki direktor kantonalnog šumarskog preduzeća nakon mandata završio pred sudom, a lokalni drvoprerađivači grcaju usljed nedostatka sirovine.
Ovako nepošteno i neracionalno gospodarenje šumskim resursima je bilo i predmet apelacije općine Bosanski Petrovac Ustavnom sudu FBiH u kojoj se ova općina žalila na neravnopravan tretman u gospodarenju šumskim resursima, zaštiti šuma i raspodjeli novca od njihove eksploatacije. Naime, ova najsiromašnija općina USK je, što je sud i potvrdio, apsolutno zapostavljena i diskrimirana u pogledu korištenja njenih resursa, ali Skupština USK nikad nije na adekvatan način ispoštovala preporuke najviše sudske instance u Federaciji. Preporuke suda su samo kozmetički implementirane čime se Skupština USK pridružila neslavnoj listi institucija koje ignorišu Ustavni sud i njegove odluke.
Besperspektivnost
Sav ovaj politički klijentelizam, udružen sa kriminalom i korupcijom, kombiniran sa odsustvom socijalne pravde, osjetljivosti i jednakosti, te obilježen nepostojanjem ikakve principijelnosti, odgovornosti i kredibiliteta na političkoj sceni, stvorili su atmosferu opće besperspektivnosti u kojoj se odlazak iz zemlje nameće kao najpraktičnije, i, nažalost, jedino rješenje. Tradicionalno iseljenički kraj kakav je Krajina i bez svega ovoga bi imao problem sa zadržavanjem radne snage, naročito mladih, koje je decenijama naviknuto posao tražiti u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i Švajcarskoj. Uz ovakvu politiku, mladima preostaje samo da uče njemački jezik i iskoriste prvu priliku za odlazak.
Podaci o iseljavnju su poražavajući i u tim statistikama USK prednjači kako u apsolutnom broju tako i u omjeru iseljenih osoba u odnosu na ukupnu populaciju. Prema podacima koje je prošle godine iznijela Unija za održivi povratak, samo je Sanski Most u posljednjoj deceniji napustilo preko 7.000 ljudi.
Prema podacima koje je prošle godine iznijela Unija za održivi povratak, samo je Sanski Most u posljednjoj deceniji napustilo preko 7.000 ljudi. Ništa bolja situacija nije ni u ostalih sedam općina ovog kantona, a u posljednje vrijeme primjetan je i trend odlaska materijalno situiranih porodica koje u inostranstvo ne odlaze zbog egzistencijalnih razloga, nego zbog nezadovoljstva općim stanjem u društvu.
Za to vrijeme u USK raste kriminal i dovoljno je samo letimično pregledati naslovnice krajiških internetskih portala da vas frapiraju naslovi o skoro svakodnevnim oružanim incidentima, krađama, pljačkama, ubistvima, porodičnom nasilju… Sve ovo ne zabrinjava krajiške vlastodršce, a direktni je proizvod njihovog rada i nerada. Da stvar bude gora, ne čini se da će se stanje ičim popraviti u godinama koje dolaze jer na sceni nema nikoga ko bi svojim integritetom i kapacitetom mogao obećati i iznijeti bilo kakvu ozbiljnu pozitivnu promjenu. Potvrđuje to i nedavna izjava predsjednika kantonalnog odbora DF-a Farke Hodžića koji jasno kaže da o stvaranju nekog bloka koji bi bio nosilac pozitivnih promjena nema ni govora. Uz to, on govori i da su njima njihovi “saveznici” iz SDP-a, ustvari, njihovi najveći neprijatelji, te da je njihov prioritet zadržati pozicije koje su stekli u neformalnoj, ali stvarnoj koaliciji sa SDA.
USK, na žalost, po svemu ovome nije ništa drugačiji od ostatka Bosne i Hercegovine. Svi ovi negativni principi na kojima funkcionira vlast u USK su prisutni i drugdje, ali nigdje na ovako besramno očigledan način i nigdje s ovakvim intenzitetom. Osim toga, za razliku od nekih drugih dijelova BiH, u USK nema političkih tenzija na etničkoj osnovi i sve se svodi na međusobne sukobe “bošnjačkih” stranaka, tačnije interesnih grupa po čemu je ovaj kanton dokaz da Bošnjacima za političke krize ne trebaju ni Srbi ni Hrvati, jer je od svog osnivanja USK imao 18 (!?) vlada, proces formiranja vlasti svojevremeno je znao biti blokiran i po 20 mjeseci, a u sadašnjem mandatu Vlada je imala tri rekonstrukcije i za to se ne može okriviti Milorad Dodik ili Dragan Čović.
Za sve svoje nedaće Krajišnici mogu i trebaju isključivo kriviti sami sebe i uzalud će biti samo mijenjati vlade i nadati se promjenama. Bolji dani za Kanton na zapadu Bosne će doći tek kad se iz temelja promijeni politička kultura u njemu, a do tada njegovi stanovnici sreću umjesto na zapadu Bosne traže na – zapadu Europe.
(Izvor: avangarda.ba)
