Taj izbor nije nimalo slučajan niti nasumičan – ova trojica junoša itekako dobro znaju da opseg njihovih malverzacija premašuje nadležnosti i kapacitete konvencionalnih policijskih agencija i da se za rasvjetljavanje slučajeva u koje su oni lično ili njihovi najbliži saradnici upetljani moraju angažovati specijalizovane obavještajno-sigurnosne strukture.
Nije nužno detaljno analizirati fraze koje ovaj trojac nastoji podmetnuti kao argumente protiv OSA-e, pa da se ustanovi prisustvo paranoidnih momenata u njihovom koordiniranom nastupu. Dodik i Čović, koji svoju političku moć crpe iz nategnutih i bezumnih teza o ugroženosti svojih naroda, uz usrdnu Radončićevu asistenciju napadaju na jednu od ključnih institucija zaduženu za sigurnost građana i naroda, pri tome ne navodeći niti jedan jedini dokaz kojim bi se potvrdila ta famozna ugroženost njihovih etničkih kolektiva.
„Neprijateljska organizacija“
Umjesto dokaza, i Dodik i Čović vjeruju da je dovoljna njihova harizma i vjerodostojnost koju su izgradili sluđivanjem svog biračkog tijela. Tokom prošlosedmičnog sastanka u Mostaru, ovaj je dvojac konsenzusno nazvao Obavještajno-sigurnosnu agenciju „neprijateljskom organizacijom“, pri tom razmjenjujući dirljive, a u suštini komične izjave o političkoj bliskosti. Savez Dragana Čovića, nesposobnog da se makar na simboličkoj razini energično i beskompromisno odredi spram ideologije koja je u Drugom svjetskom ratu počinila genocid nad Srbima, i Milorada Dodika, koji obećava uvažavanje Hrvata, ali i svih ostalih (sic!) koji se žele vratiti u RS, istovremeno blagosiljajući spomenike onima koji su Hrvate, ali i ostale (sic!) protjerali iz tog eniteta, pokazuje da tu imamo posla sa dvojicom perfidnih likova koji ne prezaju ni od silovanja i davljenja logike, niti od izrugivanja sa traumama vlastitih naroda, samo ako ocijene da tako mogu odložiti svoje suočavanje sa zakonom.
Za Dodika je OSA, dakle, „neprijateljska organizacija“ u kojoj „Srbi i ne postoje“, odnosno postoje samo kao „podanička komponenta“. Zanimljivo je da se u toj „podaničkoj komponenti“ nalazi i rođeni sin Nikole Špirića, SNSD-ovog parlamentarca i Predsjedavajućeg Zajedničke komisije Parlamentarne skupštine BiH za nadzor nad Obavještajno-sigurnosnom agencijom, koji je posljednjih sedmica ponovo u žiži javnosti, ovaj put zbog falsifikovanja zaključaka komisije sa sjednice održane u martu i aprilu ove godine. Dodik kategorično tvrdi da neće dopustiti Špirićevu smjenu uprkos utvrđenom krivotvorenju parlamentarne dokumentacije vezane za organizaciju u kojoj radi Špirićev sin, koji za Dodika očito nije dovoljno pouzdan i dovoljno uvjerljiv Srbin. A kakav je to otac, kakav Srbin i kakav kadar SNSD-a koji svom sinu dopušta da radi u „neprijateljskoj organizaciji“, pitanje je koje ostavljamo Dodiku i Špiriću da ga pretresu u četiri oka.
Orkestrirani napad
Čović, istina, nije bio žestok u napadima na OSA-u poput Dodika, ali nije štedio kritike na račun te agencije, tvrdeći da ona orkestrirano napada njega i njegove saradnike putem medija, a prije svega Daria Krezića, Čovićevog savjetnika za sigurnost u Predsjedništvu BiH. Riječ je, podsjećamo, o istom onom Dariu Kreziću koji se dovodi u vezu sa udesom od prije pet godina, u kojem je učestvovalo vozilo hrvatskog člana državnog Predsjedništva, te u vezu sa otmicom i premlaćivanjem Maria Markote od prije dvije godine. Premda je bio izravno uključen u slučaj otmice, Krezić se izvukao bez optužnice, a za to djelo osuđen je njegov prijatelj Oliver Marijanović.
Za Dragana Čovića, međutim, ti slučajevi jednostavno ne postoje, a njegovo uvjerenje da je demant dovoljan da nadomjesti istragu i nalaze nadležnih organa pokazuje da se Čović još uvijek nije lišio modela mišljenja iz doba kad je bio mladi i perspektivni komunistički funkcioner. „Krezić će biti moj savjetnik dokle god sam ja član Predsjedništva“, kaže Čović i optužuje nekakav nacionalistički parasistem za uticaj na OSA-u. Da nije tužno, bilo bi smiješno vidjeti čovjeka čije biračko tijelo na Thompsonovim koncertima pada u kolektivni trans kako sjedi kraj čovjeka koji govori o „novoj okupaciji Drine“ i pri tom kritikuje nacionalizam.
Pri svemu tome, Čović ustvari ne namjerava zadržati Krezića na mjestu svog savjetnika, već ga kani instalirati na poziciju šefa terenskog ureda OSA-e u Mostaru i preko njega napuniti taj ogranak HDZ-ovim kadrovima. Da li je tu riječ samo o ostvarivanju kontrole nad sigurnosnim aparatom koji prijeti da razobliči malverzacije u kojima i Čović možda ima svoje prste ili je riječ o nečem ozbiljnijem, odnosno o operacionalizaciji priprema za uspostavljanje trećeg entetita, ostaje da se vidi. Na Čovićevu, ali i Dodikovu žalost, to ima ko da vidi, i u zemlji i u inostranstvu.
Mora se ipak priznati da je Čović ne samo lukaviji, nego i obzirniji prema vlastitim kadrovima, jer ih ne dovodi u toliko nezahvalnu poziciju kao Dodik svoje. Predsjednik RS, naime, državne sigurnosne institucije smatra neprijateljskim i očekuje od svog ministra unutrašnjih poslova da opstruira svaku saradnju s njima. Šta god da učini, nesrećni će se ministar naći u neobranom grožđu. No jedan ministar nije nemoćno dijete i trebao bi sam znati kako da izađe na kraj sa takvom situacijom.
„Sejdo Komšić“
Ovom dvojcu od skora se pridružio i Fahrudin Radončić, taj križanac Sejde Bajramovića i Željka Komšića, nudeći im se za servilnog i pouzdanog partnera u nekoj budućoj vlasti. Na oltar tog savezništva, na kojem očekuje da će pronaći spas pred istražnim i pravosudnim organima, Radončić nema šta drugo prinijeti izuzev bošnjačkih interesa i bošnjačkog nacionalnog digniteta.
Tako Radončić, preko nekada visokotiražnog Dnevnog avaza, koji je danas jedva politički pamflet jedne dezorijentisane stranke, grčevito staje u odbranu falsifikatora parlametarnih dokumenata Nikole Špirića i napada na OSA-u, te na druge istražne i pravosudne institucije na nivou Federacije i države.
A stvar je tu posve jednostavna, ni Dodika ni Čovića ni Radončića ne uznemirava to što OSA ne radi svoj posao, već upravo to što ga radi, i to jako dobro. OSA je agencija koja radi po zakonu i drži se uspostavljenih propisa i procedura, čime se na najefikasniji mogući način reducira manevarski prostor za izravni politički upliv na njeno djelovanje. Tamo gdje se radi po zakonu, pitanje kadrova pitanje je sposobnosti i upravo je to ono što ne odgovara ovom usplahirenom trojcu bez kormilara. Njih su trojica, naime, navikli na politički i društveni okvir u kojem će zakonitost, a samim tim i sposobnost, biti gurnute u drugi plan, a na njihovo mjesto biti instalirani partijska lojalnost i podobnost.
Jedino što zaista povezuje Dodika, Čovića i Radončića jeste činjenica da su sva trojica već dugo vremena pod prismotrom istražnih i sudskih organa, zbog vlastitih ili zbog malverzacija i kriminala njihovih najbližih saradnika. Panika što nemaju ljude od povjerenja na osjetljivim pozicijama u sigurnosnim agencijama i u pravosudnim tijelima sve se više razbuktava kod ove trojice i sve ih više tjera u sukobe sa logikom i razumom. Dokle su oni spremni ići u tom sukobu i koliko su spremni žrtvovati vlastite narode kao taoce svojih isključivih politika, ostaje da se vidi. I to, također, ima ko vidjeti, ali najbolje će biti ako to konačno uvide oni koji su njihovi taoci.
(Bportal.ba)
