Stari zeman i stare priče. Bila su to neka dobra vremena, puna ljubavi, druženja i zajedničkog teferiča. I u prošlom vremenu živjeli su ljudi možda više osjećajniji, nego ovi danas. Danas živimo u vrijeme napredne tehnologije, koja nam umrtvljuje moždane vijuge.
Valjda sa tim i onim što nas okružuje, zamrli su nam osjećaji za nas same, a kamo li za okolinu.Možda neko pomisli i kaže, što baš o njima da se govori, bili su primitivni, neprosvjećeni i neobrazovani, ti naši preci. Za neke jesu, ali i danas znamo se onako sjetiti njihovih mudrih riječi i savjeta. Bili su druželjubive i vesele naravi, a ne kao sad, ne znamo prvom komšiji ime.
Naše nane su tako lijepo izgledale u tim dimijama i bluzama kako se tad zvalo odjeća „na par“ ili „na kat“ sa šamijom na glavi. Zimska sjela u to vrijeme bila su posebna, kad se sumiraju priče šta i kako je ko doček'o zimu.
Znali su čitavu noć divaniti o raznim problemima u tom zemanu, pa čak i hoće li biti dovoljno žita da se prehrani familija, drva za ogrijev i sijena za blago?! Zimski dani su bili kratki i do ikindije se namiri konak, nanesu drva, nacijepa triješća i ostalo, a onda se oko akšama upali fenjer i grupice ljudi prtili bi snijeg, išli bi kod komšija na sijelo.
Naveče na čuvenim sijelima zapjevala bi se i koja sevdalinka, vrsta pjesme koja je oslikavala naše bosansko stanje, bosansku dušu, uz koju se sjelilo, teferčilo do kasno u noć.
Pričale su se stare priče, doskočice i šale. Na sjelima starije žene su tkale ćilime na stanu, plele čarape, prele vunu, vezle šarenim koncima po leakrilu i šifonu, potom kerale, heklale itd.
Dok bi u susjednoj sobi ljudi, njihovi muževi …kapali se, igrali prstena ili kartali.
macanovici.net
