Telefon je jedan od znakova moderne civilizacije koji danas u formi mobilne telefonije i svih njenih varijanti dominira komunikacijama među ljudima. Kao i svaki izum koji je u svojoj osnovnoj zamisli human u smislu da teži olakšati ljudski život i određene njegove manifestacije, i telefoni imaju svoje negativne strane koje danas u naše vrijeme dolaze do izraza u ogromnim zloupotrebama elektronske telefonije i telekomunikacije.
Bihuzur kutija
U moj život je telefon ušao 1957. godine kad sam dobio prvi stan u Sarajevu na Bjelavama u koji sam uselio s mojom suprugom Nadijom i naše dvoje djece Ifetom i Amerom. Da kupim telefon i uspostavim telefonsku vezu sa svijetom vlasnika telefona nagovorio me moj brat, rahmetli Safet koji je želio da ima telefonsku vezu sa mnom, sa mojom ženom i osobito sa mojom djecom jer sam nije imao djece i vrlo je rado moju djecu vodio na izlete u okolici Sarajeva.
Nažalost, drugi dan otkako je u moju kuću ušao telefon desilo se nešto što je kod mene stvorilo jednu unutarnju opoziciju i protivljenje telefonu, jedno negativno osjećanje i bojazan od svakog zvuka telefona, a razlog da se takvo osjećanje pojavi sastojao se u činjenici da je prvi poziv koji sam putem novouspostavljenog telefona dobio sadržavao obavijest da je moja majka doživjela težak infarkt i da leži između života i smrti u banjalučkoj bolnici. Taj šok koji sam doživio primajući takvu vijest nakon koje sam odmah prvim raspoloživim vozilom otputovao u Banju Luku i, nasreću, našao majku živu, a kasnije se ona i oporavila, stvorio je u meni neku vrstu trajne neprijatnosti koja se javljala kad god bi telefon zazvonio.
Godine su prolazile, ja sam, naravno, telefon upotrebljavao, ali moram reći u vrlo reduciranom obliku, a kad su nastali mobilni telefoni, odbio sam upotrebljavati tu spravu nazivajući je “bihuzur kutija” koja omogućava svakome da me u svako doba dana i noći poziva, bez ikakvih obzira prema nekim pravilima o tome kad se čovjeka može pozivom uznemiravati, a kad ne i šta zaslužuje i ima težinu koja dozvoljava da se čovjek poziva i uznemirava putem telefona. I tako su tekle godine, a kod mene nije dolazilo do smanjenja, a pogotovo nestanka te negativne reakcije na zvonjavu telefona.
Već drugi dan otkako je u moju kuću ušao telefon desilo se nešto što je kod mene stvorilo jednu unutarnju opoziciju i protivljenje telefonu
Nažalost, moja anksioznost kad se radi o telefonu dobila je opravdanje prije nekoliko dana kad je u vrijeme u koje ja inače nerado telefoniram ili primam telefonske pozive, zazvonio telefon u mojoj kući i kad se s druge strane javio ženski glas koji je izgovorio: “Ovdje Maca.” Na tu riječ meni je telefon ispao iz ruke, jer sam shvatio da izvjesna uznemirenost koja me je progonila u posljednje vrijeme, a čiji je razlog bila činjenica da mi se prvi put za mnogogodišnje prijateljstvo i komunikaciju osobito kad se radi o svečanim i prazničnim prilikama, nije javio moj najbolji drug iz djetinjstva Muhamed Višić zvani Hamko. Ime Maca, što je ime njegove supruge koju sam poznavao i veoma volio i cijenio kao sjajnu osobu, bilo je za mene znak da se nešto sa Hamkom desilo i bilo je objašnjenje činjenice da mi Hamko nije telefonirao i čestitao nastupajući ramazan.
Kad sam došao sebi, Maca se izvinila što me njeno javljanje očigledno šokiralo te mi saopćila da je Hamko iznenada obolio od nedostatka kisika u krvi, što je izazvalo dalje poremećaje i da je nakon boravka u bolnici na Pohorju preminuo, odnosno kako mi to muslimani kažemo preselio na drugi svijet. Hamkina smrt je za mene bio veliki udarac.
Nestao je moj najbolji drug i prijatelj s kojim sam od svoje treće godine imao vrlo intenzivan i stabilan odnos prijateljstva, drugarstva, komšijske solidarnosti i vršnjačkog razumijevanja i povezanosti koja traje toliko dugo da, kako sam ja znao kazati, Hamko je bio čovjek kojeg sam znao prije nego što sam upoznao sam sebe. Hamko je bio nadimak Muhameda Višića, sina Jusufa Višića, prvog komšije moje porodice i velikog prijatelja moga oca jer su Jusuf Višić, Hamkin otac, i Sulejman Filipović, moj otac, bili komšije, prijatelji i imali zajednički interes i ljubav prema lovu i prema baštovanskom poslu. Komunikacija između njih je bila stalna i stabilna, a ona je učinila da je došlo do stalne i stabilne komunikacije između mene i Hamke.
Družili smo se svaki dan i događalo se da ili on dođe u našu avliju da zove mene da se idemo igrati ili ja idem u njihovu avliju da zovem Hamku da se idemo igrati, a naša igra je bila igra koja je omogućavala upoznavanje života i u izvjesnom smislu predstavljala ono što se danas zove “igra bez granica”.
Hamko i ja smo istraživali sve što smo mogli naći prije svega u našim kućama, u štalama, ostavama i drugim zgradama koje su bile sastavni dio tadašnjih domaćinstava, zatim pomnog istraživanja velikih avlija kakve su tada postojale u Banjoj Luci, zidova oko tih avlija, krovova i potkrovlja svih pokrivenih zgrada, bašti, voćnjaka, a zatim od sistematskog pregleda upoznavanja i svih ostalih komšijskih avlija, bašti, štala, hambara, kuruzana i drugih gospodarskih zgrada, a zatim posebno upoznavanje svega što je raslo po našim baštama, što su ljudi gajili, proizvodili za vlastite ili za potrebe tržišta kao i svih životinja koje su obitavale u takvom ambijentu kakva je bila jedna mahala u Banjoj Luci sa svim njenim karakteristikama, s potocima, s obalama Vrbasa, s brdima i šumarcima na koje se naslanjala mahala u kojoj smo mi živjeli zvana Stupnica.
Škola života
U tom ambijentu smo prošli školu upoznavanja života, kako pojedine životinje odgajaju svoje mlade, kako kokoši izvode piliće, kako psi kote psiće, kako se mace omacuju i rađaju male mačiće, kakve opasnosti prijete od ptica ili od drugih stranih životinja, kako se životinje brane, kako se stvara prijateljstvo između životinja i ljudi, a naša specijalnost koju su nam priznavali kasnije svi naši drugovi i mlađi i stariji od nas sastojala se u tome da smo i Hamko i ja poznavali svaku voćku koja se nalazila u baštama naših komšija i to od Dizdarovih hašlama u podgaju i Franića vinograda do krušaka majora Živkovića na obali potoka Đurđevac na jednoj strani, ili od šljivika Suljage Hadžihalilovića do krušaka Suljage Salihagića i oraha mekušaca Mahmut-bega Ibrahimbegovića. Mi smo znali tačno kad koja voćka sazrijeva, kad je sezona Ebinih džanarika, koje dolaze najranije, i Suljaginih krušaka kajzerica, koje dolaze najkasnije.
Naš život je tada bio intenzivan po sadržaju jer smo upoznavali svijet oko nas, život ljudi, njihove karaktere i stvarali prijateljstva i čvrste drugarske odnose koje više nikada nećemo moći stvarati i mislim da ih ljudi danas uopće ne mogu stvarati i ne samo zbog toga što se samo u djetinjstvu i ranoj mladosti stvaraju najsrdačniji i najneviniji odnosi, nego prije svega što su se potpuno izmijenili uvjeti u kojima današnji čovjek živi, što umjesto kuća, bašti, voćnjaka i mahala u kojima smo živjeli, mi danas živimo više u neboderima i stambenim kućerinama u kojima ne postoje kontakti s prirodom, životinjama i, što je najtragičnije, i kontakti s ljudima. Dolazi do otuđenja koje proizvodi neurotična raspoloženja i na kraju završavaju u manje ili više intenzivnim odnosima neprijateljstva, čak i do međusobne mržnje.
Saznanje da je od mojih mnogobrojnih drugova i prijatelja koji su nestali u vrlo kratkom vremenu i uvjetima koje je stvorio rat i ono što je on proizveo kao stanje u kojem se mi nalazimo, i da je i Hamko, meni najdraži moj drug s kojim sam održavao intenzivne veze kroz cijeli život bez obzira da li smo živjeli u našoj mahali, da li je on živio u Češkoj, gdje je učio tekstilni zanat, a ja studirao u Beogradu i Zagrebu, a potom on živio u Mariboru, a ja u Sarajevu, mi smo imali stalni kontakt i povremene susrete koji su nam vraćali, istina u razgovoru o sjećanju na naše djetinjstvo i sav dragi i lijepi svijet ljudi koji su još uvijek živjeli svoje autentične egzistencije bez egzaltacija, bez stvaranja iluzija o sebi i predstava za druge, jednostavno neposredno izvorno pokazujući svoju pravu narav i identitet.
Mene je saznanje da je Hamko umro suočilo s jednom vrstom apsolutne usamljenosti jer me je, s obzirom na sve ono što se dogodilo kasnije s mojim prijateljima i drugovima, dovelo do svijesti o tome da nikada više neću moći imati takva prijateljstva, što je stvorilo jednu veliku i duboku prazninu u mojoj egzistenciji. Istina, meni ostaje još da sjećanjem popunjavam tu prazninu dok mi savremeni uvjeti života i produžavanje njegovog trajanja ne oduzme i sposobnost da se sjećam i pretvori me u neku vrstu živućeg mrtvaca.
Autor: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ
