Search
Monday 24 June 2024
  • :
  • :

Obilježena sedamdesetičetvrta godišnjica Cazinske bune 1950-video

LISKOVAC – Danas (05. maja) u Liskovcu – Cazin, po drugi puta, na 74. godišnjicu Cazinske bune 1950. upriličeno organizirano i programirano sjećanje na 06. maj, Dan Cazinske bune 1950-te, u kojoj je, ponovljeno je tokom dana više puta, učinjena ogromna nepravda prema zemljoradnicima težacima tog područja, i šire. Dakle, danas je po drugi puta ovaj značajan kulturno-historijski datum, jednog teškog vremena, obilježen na licu mjesta u Liskovcu, rodnom mjestu rahm. Ale Čovića, istaknutog lidera pomenute bune. Danas je još snažnije nego do sada ojačana kultura sjećanja, kojoj krajišnici baš i nisu skloni u dovoljnom kapacitetu.

Mjesna zajednica Liskovac i Grad Cazin bili su domaćini odnosno sponzori obilježavanja Cazinske bune čiji je epicentar bio upravo u Liskovcu, ali treba podsjetiti da je Cazinska buna zahvatila i druga okolna mjesta.

Uspostavljenim i obilježenim stazama (12 km) „Cazinske bune“ kao kulturno-turističkim brendom danas su prošli biciklisti Biciklističkog kluba Cazin a pješački pohod odradilo je nekoliko planinarskih društava (Krajina Cazin, Krajiški soko Cazin, Plješevica Bihać, Vihar Skokovi, Ekosport – Ključ). Planinari su obišli i brdo Nišan, nadmorske visine 501 m sa kojeg se vidi Zagreb, a usput su pili vodu iz bunara Bešinovac i Kordinovac, a pri kraju pohoda pogledali i liskovački brend poznati liskovački kamen koji se izvozi širom svijeta.

Na početku programa prisutne je pozdravio domaćin, Hamdija Kovačević, predsjednik Mjesne zajednice Liskovac a potom i gradonačelnik Cazina Nermin Ogrešević. O važnosti 06. maja za historiju govorio je mladi historičar Amel Redžić. Priliku da pročita prisutnima svoj rad o Cazinskoj buni imala je učenica petog razreda Adela Abdić.

Uslijedio je potom nastup domaćeg KUD-a „Liskovac“ te gostujuće Folklorne skupine „Buzetski biseri“ iz Buzeta u Istri a između Dalila Ćatić, učenica III razreda Medicinske škole u Bihaću koja je otpjevala ilahiju pod nazivom: Da je Bosna od dženneta dio. Program je okončao domaći KUD „Liskovac“ folklornom tačkom „Splet bosanskih igara“ nakon čega je poručeno: Vidimo se iduće godine!

Nakon programa uslijedio je domaći ručak za sve goste, učesnike ali i posjetitelje.

Prvom obilježavanju ovog značajnog datuma prošle godine (video reportaža u prilogu) učestvovalo je desetak kulturno-umjetničkih društava i udruženja žena, među kojima je bilo i gostiju-gošća sa Korduna koji je djelimično također bio obuhvaćen pomenutom bunom.

Podsjećamo, na taj dan, 06. maja 1950. godine Cazinskoj krajini, u 20-ak sela i zaseoka cazinskog i kladuškog sreza, te susjednih sela preko rijeke Korane u Kordunu, desila se jedina, u historiji zabilježena, organizovana oružana pobuna naroda protiv tadašnje vlasti u bivšoj Jugoslaviji.

Ustanici su napali nekoliko zemljoradničkih zadruga i razoružali jednu stanicu milicije, dok drugih većih štetnih posljedica po državu nije bilo. No, vlast predvođena organima KPJ i Uprave državne bezbjednosti (tzv. UDBE) je okarakterisala pobunu naroda kao kontrarevolucionarni čin. Pobuna je od strane nadmoćnih snaga JNA ubrzo ugušena, a „narodna vlast” se žestoko obračunala sa ustanicima.

Podaci govore da je 15-ak ljudi ubijeno bez suđenja, a 16 ustanika je osuđeno na smrt (Cazin i Velika Kladuša) te dvije osobe iz Slunja. Oko 170 porodica je osuđeno na „kolektivnu kaznu” – iseljenja, najviše u Srbac, što je nezapamćen slučaj takve sankcije za cijeli period komunističke vladavine u cijeloj Jugoslaviji. Ovo su uglavnom podaci koji su se tokom dana mogli čuti od zvaničnog voditelja programa te od naših sagovornika među kojima je bilo i učesnika tog progona.

O Cazinskoj buni 1950, (ne)ispričanoj priči, ponešto smo trebali znati i prije izdanja knjige Vere Kržišnik-Bukić. Zasigurno smo susretali dosta ljudi, učesnika i žrtava tog vremena i događaja od kojih nažalost većina više nisu među živima. Poznata su nam, vjerujem, i gotovo sva mjesta gdje su se pojedini događaji tog vremena dešavali. Nakon što smo pročitali ili što ćemo pročitati pomenutu knjigu, i druge izašle u međuvremenu, doznati ćemo još više, mada dosta toga ni danas nije baš potpuno jasno niti će vjerovatno ikada biti. Nije jasno zašto je toliko dugo taj događaj bio tabu tema. Ako nauka ima zadatak da postavlja pitanja i daje adekvatne, relevantne odgovore, zašto je onda taj događaj bio tabu tema? Ne bi sigurno bio da je država bila čista u njemu. Mlada država tek u povojima 1950. godine nije mogla shvatiti da se neko može pobuniti protiv njenih aktivnosti koje su bile usmjerene da „usreće narod“. Koliko li je samo sličnosti „naroda“ onda i danas! O narodu danas i njegovom položaju i ulozi nekom drugom prilikom.

U ovom osvrtu riječ je o Cazinskoj buni (istu u RH nazivaju Kordunaškom bunom) ili još bolje o (ne)ispričanoj priči. U vezi sa samim događajem i u vezi sa njegovim odvijanjem, u odnosima suprotstavljenih snaga i po aktivnostima i po mogućnostima sile i represije i po brutalnosti, šteta je bila ekstremno na strani naroda, a država je vremenom postala svjesna činjenice da se sve moglo, i to na relativno miran način, završiti. Dakle, bolje šutjeti nego otvarati mogućnosti kritike. Nadalje, državna struktura, a posebno njen establišment, trebali su zatajiti oko događaja koji ima „dvije istine”, kako bi ga uvijek mogla upotrijebiti kao argument zaštite „ciljeva i kontinuiteta revolucije” naspram svakog onoga ko bi pokušao učiniti neku radnju koja je tim ciljevima i tom kontinuitetu kontrapunkt (uostalom, cazinski i velikokladuški seljaci su taj događaj nazivali „buna” ili „ustanak”, a država mu je dala brojne druge atribute: „neprijateljski ispad”, „neprijateljska akcija”, „oružana akcija”, „terorističko-diverzantski akt”, „kulačko-informbirovska zavjera”, „cazinska kontrarevolucionarna pobuna”, a pobunjeni seljaci (narod) su nazivani „ustaško-zelenokadrovska banda”, „odumirući ostaci starog kapitalističkog društva” i dr.). Neki od ovih atributa naveliko su upotrebljavani i u famoznoj aferi „Agrokomerc“ gdje država također nije bila čista jer je afera bila montirana. I posljednja dešavanja iz bliske nam prošlosti okarakterizirana su pomenutim atributima.

U sva tri događaja država (ili pojedinci i grupe u njeno ime i za njen račun) je imala ekskluzivno pravo na propagandno-kontrapropagandnu funkciju, kao i svu strukturu i infrastrukturu za materijalizaciju te funkcije, tabuiziranjem ove teme. Tako je za sebe ostavljala prostor i diskreciono pravo da u potrebnom i poželjnom trenutku prva reagira sa do tada „neoborivim činjenicama” i da te „činjenice” koristi kako i prema kome to njoj odgovara. Međutim, najvažnije u svemu ovome u Cazinskoj buni je jedno pitanje koje je Vera Kržišnik-Bukić gotovo temeljito istražila, kritički opservirala, dala javnosti na upotrebu i tako događaj i sve u vezi s njim detabuizirala. Radi se o jednoj mjeri koju je država poduzela prema pobunjenom stanovništvu. Riječ je o mjeri odmazde, a to je raseljavanje cjelokupnog stanovništva sa jednog područja na potpuno drugu destinaciju i konfiskovanju njihove imovine, odnosno, progon cjelokupnog stanovništva jednog dijela Cazinske krajine zahvaćenog pobunom, na područje Srpca, nedaleko od Banja Luke. Gradonačelnik Cazina danas je podsjetio da još svima nije vraćena konfiskovana imovina u to vrijeme. To je mjera kolektivnog kažnjavanja koja ni prije ni poslije nije primijenjena i zabilježena u bivšoj Jugoslaviji, a bila je identična staljinističkim metodama u SSSR-u prema „neposlušnim” ili nepoćudnim narodima. Ta mjera je poduzeta u vrijeme kada je u tadašnjoj Jugoslaviji uvedeno radničko samoupravljanje radi „daljnje demokratizacije društvenog života”, ali i u vrijeme kada je tadašnja Jugoslavija bila potpisnik Povelje o osnivanju OUN-a, čime je postala njen ravnopravan član i obveznik u provođenju određenih međunarodno priznatih normi ponašanja u oblasti ljudskih prava.

Dvadesetak godina nakon knjige doktorice Vere Kržišnik-Bukić pojavile su se još tri knjige o Cazinskoj buni, prva Mirsada D. Abazovića iz Donjeg Vakufa, a druga profesora Kasima Mujagića iz Velike Kladuše, te treća Ahmeta Čovića, sina od tadašnjeg vođe Cazinske bune 1950. Koliko je sličnosti ili ima li kakve razlike sa progonom stanovništva jednog dijela Cazinske krajine koji se također nedavno „pobunio“ nećemo tako brzo saznati jer je Vera Kržišnik-Bukić kazala da je o tome još rano govoriti. Eto, to je nešto što mi nije jasno.

Kako može biti rano ono što je već kasno, a pogotovo što se sve zna? Zna se ko je i kako zapucao na Johovici i po čijoj naredbi, zna se ko je i zašto izdao fetvu, zna se ko je oslobađao Veliku Kladušu od njenih stanovnika, zna se i kakva je nagrada obećana oslobodiocima, zna se gdje se danas i zašto nalazi desetak hiljada građana Velike Kladuše, zna se ko je činio ratne zločine, ko je ubijao povratnike, zna se ko je formirao sabirne centre i logore, ko je, kako i zašto formirao Autonomiju, zna se ko je likvidirao Rasima Bašića… generala Šantića, zna se baš sve. Pa zašto onda nije vrijeme? Iz jednog odgovora na postavljeno pitanje Vere Kržišnik-Bukić i taj se razlog mogao naslutiti. Živi ljudi, protagonisti događaja!? Nakon ove konstatacije sve je onda jasno! Vratimo se stoga buni.

Ovaj dio sagledavanja Cazinske bune 1950. spada u red najvećih doprinosa demistificiranju, ali i demaskiranju svega onoga šta se dešavalo maja i oko maja te godine na prostorima Cazina, Velike Kladuše i dijela Slunja, kao i onoga kako se ponašala država SFRJ i SR BiH, uključujući i spekulacije njenih meritornih struktura i institucija sve do njenog raspada. Knjiga Vere Kržišnik–Bukić, na čiju je promociju „u mjestu dešavanja opisanih događaja“ čekala 17 godina je nezaobilazan naučni produkt i doprinos za potpunije, egzaktnije i relevantnije poimanje, shvatanje, opserviranje i izučavanje naše novije historije. Podsjećamo da je knjiga doživjela izdanje i na engleskom jeziku, izišla je iz štampe u 500 primjeraka u izdanju Europske platforme sjećanja i savjesti u Pragu. Stoga je olakšan otvoreni prostor naučnim i drugim javnim radnicima, da nastave sa istraživanjem Cazinske bune, ali i drugih društvenih pojava iz bliže ili dalje historije koje su u vezi s njom. Vera Kržišnik-Bukić se u knjizi potvrdila kao nepristrasan, objektivan, sistematičan i metodičan naučnik, a drugim naučnim radnicima ponudila šlagvort i human izazov za dalja istraživanja ovdašnje sveukupne zbiljske prošlosti.

U zločinu protiv čovječnosti… „zbog učešća u kulačko-zelenokadrovskom cazinskom ispadu“ …170 porodica sa 1066 članova protjerano u Srbac. Na smrt osuđeno 18 lica (16 iz Cazina-Velika Kladuša i dva iz Slunja), a na 20 godina zatvora osuđeno 41 lice (Cazin-Velika Kladuša) te pet iz Slunja. Sveukupno je 270 lica (Cazin-Velika Kladuša) te 19 iz Slunja, osuđeno na 4.276 godina zatvora, te još 354 lica na kraće zatvorske kazne od 6 mjeseci do dvije godine. Na društveno koristan rad od dvije godine kažnjeno je 712 lica. Dakle, kažnjeno je 2.105 lica od čega 26 nebošnjaka.

Prije šest godina, 06. maja, na 68. godišnjicu „Cazinske bune“, po prvi put je ovaj historijski događaj obilježen prigodnim programom u Velikoj Kladuši. U organizaciji Inicijative „Kladuša je naša“ održan je historijski čas pod nazivom „Cazinska buna 1950. i Velika Kladuša“, na kojem su gosti bili Vera Kržišnik-Bukić, historičarka koja je prva detaljno istražila i obradila događaje vezane uz Cazinsku bunu, te Ahmet Čović, sin Ale Čovića, jednog od vođa ustanka iz 1950. godine.

Povodom dana sjećanja na Cazinsku bunu, dan ranije 2018. godine u Cazinu je održan sastanak na kojem se razgovaralo o urađenom od 2007. godine do tada te kako za dvije godine obilježiti sedamdesetu godišnjicu Cazinske bune. –Među nekoliko najvažnijih ciljeva koje smo identifikovali je usvajanje Rezolucije na državnom nivou o osudi tadašnje države zbog preoštrih mjera koje su poduzete pedesetih godina prošlog stoljeća protiv ljudi u smislu ubistava, progona i sl. Zatim, tu su ciljevi koji se odnose na lokalni nivo u različitim sferama života. Kao npr. kurikulum u školama, da „Cazinska buna“ kao sadržaj bude namijenjena za učenje novih generacija koje treba da znaju šta se dogodilo. Dalje, na području kulture je moguće nastaviti s različitim sadržajima o ovoj temi, a svakako je značajno i da se uspostavi jedna spomen – soba sa stalnom postavkom dokumenata o ovom događaju, kazala je tada dr. Vera Kržišnik Bukić. Ona je istaknula da je „Cazinska buna“ i događaj koji je bitno utjecao na promjenu agrarne politike tadašnje države, ali i spasila čast i ugled seljaka kao društvenog sloja koji je tada pokazao da ne dozvoljava da se gazi. Zbog svega toga, ovaj događaj se i dalje može promatrati iz niza različitih perspektiva i potrebno je posvetiti mu još dosta pažnje.

Malo je toga, zapravo premalo, učinjeno od planiranog i obećanog po pitanju „Cazinske bune“, što je za autoricu „Cazinske bune 1950“ neprihvatljivo. Vjerujem da će autorica ipak biti ohrabrena ovim drugim obilježavanjem sjećanja na bunu i to na mjestu njenog istinskog početka. Tim povodom Ahmet Čović je napisao Program obilježavanja 75-te godišnjice “Cazinske bune 1950” a Redakcija ReprezenT-a isti nedavno objavila. Dakle, sve piše samo malo više ili mnogo više, treba raditi, već od sutra!

Općinsko vijeće Cazina je 2011. godine usvojilo Rezoluciju o osudi državnog zločina nad civilnim stanovništvom i rehabilitaciji žrtava. Godinu kasnije Rezolucija je usvojena i u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Zajednička dženaza svim žrtvama klanjana je u Cazinu 2012. godine. Zajedno s’ usvajanjem Rezolucije u Općini (sada Gradu) Cazin, 06. maj je proglašen Danom sjećanja na Cazinsku bunu i žrtve komunističkog režima stradale u Cazinskoj krajini 1950. godine. Na nivou lokalne zajednice Velika Kladuša ništa nije niti će uskoro i biti pokrenuto po ovom pitanju. Aktualne vlasti naprosto za takvo šta nemaju interesa a niti ih bilo ko na to podsjeća! Za kraj ipak ponavljamo: današnjim događajem u Liskovcu, započeli smo jačati našu kulturu sjećanja! Esad ŠABANAGIĆ

 

 

Reprezent.ba




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.