Sin hadžije Arifa Pehlića, jednog od najvećih dobrotvora u Krajini, Zlatni ljiljan Rifet Pehlić poginuo je braneći domovinu (10.02.1994.godine na Hasinom vrhu). Hadžija Arif o njemu kaže:
“….Od najranijeg djetinjstva Arif je okrenut vjeri. Dva puta je obavio hadž, a treći put je poslao bedela. Kako je vrlo rano ostao bez majke, bio je uskraćen za mnoge stvari. “Kroz život sam nastojao sam sebe odgajati. Držao sam se načela: ako ne znaš kako trebaš prolaziti, gledaj kako drugi prolaze, ako ne znaš kako možeš propasti, gledaj kako su drugi propali. U Sloveniji i Njemačkoj kad sam radio, vjerske obrede sam prakticirao koliko sam mogao. Radio sam i postio a da to niko na gradilištu nije ni znao.
Kad dođem kući, naklanjavao sam ono što sam izostavljao. Jer Allah nikoga nije zadužio preko granica mogućnosti. Kad god sam imao neki problem, ja bih noćima tražio rješenja. I šta god sam u životu poželio i zamolio Allaha, On mi je uslišao. Uvijek sam Allahu upućivao dovu: ‘Allahu dragi, pomozi mi, bit ću ti žrtva.’ Jer znao sam ja da ni u ratu ne možeš biti pobjednik bez žrtve. I bio sam žrtva. Sin mi je poginuo na Hasinom Vrhu i posthumno mu je dodijeljena značka ‘Zlatni ljiljan’, na šta sam preponosan. To mi je bila najteža situacija u životu, ali i tad sam ja bio zadovoljan Allahovom odredbom. On sve daje da čovjek vidi šta je Allahova moć, a i Allah me učinio da mogu sve podnijeti. Moj Rifet je bio toliko fin. Poginuo je braneći svoju familiju, vjeru i državu. Zadnji put prije odlaska sjedili smo u mojoj sobi i pričali.
Govorio mi je da mu je želja biti šehid. Tad je otišao i nije se ni vratio živ. Došao jednu noć kombi, ja bio budan, klanjao nafile, kad neko zvoni. Priča krenula sve izokola. Pitaju me je li ovo kuća od ovoga komšije, pa je li ono kuća od onoga komšije. Ja sjeo na prag, mrkli mrak, nije bilo struje i otvoreno im kažem: ‘Nemojte okolišati i nemojte mi kriti. Recite vi meni, je li moj Rifet poginuo?’
Supruga je primila injekciju, a ja sam sve bez problema podnio. Išao sam u Cazin po njega. Taj dan ih je bilo sedam mrtvih. To je bilo u vrijeme ‘Februarske ofanzive’ na Spahića Glavici. Jedino mi je žao što nisam smogao snage svih ovih godina otići na Hasin Vrh, na mjesto sinove pogibije, gdje mu je unuk Semir podigao mali spomenik.”
Piše: Amir Sijamhodzic
PEHLIĆ (Arif) RIFET
Rođen 21.09.1961.godine u Donjoj Koprivni – Cazin. Radnik. Poginuo 10.02.1994.godine na Hasinom vrhu – Grmuško – srbljanski plato, kao vojnik, na dužnosti komandira čete li 510. oslobodilačkoj brigadi. Ratno priznanje “Zlatni ljiljan” posthumno mu je dodijeljeno 1994.godine.
Neka mu je rahmet i hvala i nikad zaboraviti.
macanovici.net
