Riječ sofra je arapskog podrijetla, a na nekim se mjestima naziva i mržnjom ili plavom. Kutovi su okrugli, različitih veličina i visokih oko četrdesetak centimetara. U našoj tradiciji, osim doma …
Sinija je visila obješena o klin, a korištena kad se sa nje jelo i kad je nena razvlačila pitu na toj istoj siniji ili mjesila hljebove.
Riječ sofra je arapskog podrijetla
, a na nekim se mjestima naziva i mržnjom ili plavom. Kutovi su okrugli, različitih veličina i visokih oko četrdesetak centimetara. U našoj tradiciji, pored kućnog praga i ognjišta, sofra je jedan od najvažnijih simbola svakog doma. Ona najsigurnije svjedoči o duši ljudi i života, kao svakodnevnom i posebno važnom za čovjeka, jer je morala sjesti za nju.
Oduvijek je bio zaštitni znak domaćeg kamina, obješen na zidu pored svjetiljke ili svjetiljke.
Sofra ne treba ništa dokazivati, ništa se ne može pohvaliti, osim što je ponosna na nju. Tradicija je naredila da nitko ne jede dok se domaćin ne uklapa u somun ili tortu, a zatim ga dijeli u kućanstva: u nekim obiteljima, kada ne mogu svi stajati za jedan sofro, prvo ih pojedu muškarci, žene, a potom i djeca. Sofra je bila rupa u kojoj su se hranili narodna kultura, odgoj, etičke vrijednosti, navike, najljepši uzorci u sastavu adeta. Učili su je o prekrasnom ponašanju, moralu i dostojanstvu.
Bilo je od posebnog značaja kada je riječ o Ramazanu, gdje se uglavnom pripremao iftar, ili su se razvile razne pite. Sofra je duša naše tradicije i nacionalnog sjećanja. U ovom trezoru djeca su odrasla i sazrela s puno ljubavi, zdravih, uspješnih, sretnih, znali su da stariji luđaci cijene i cijene, za razliku od današnjeg svoda koji je zalupio na naša vrata. Sjećam se dugih i hladnih zima i velikog snijega. U našem podrumu je bio val svega, a ključ je držala samo naša majka. Još se sjećam tih dugih zimskih sjedala, gdje su se preselili kasno u noć. Još se sjećam zanimljivih priča s kojima je babo razgovarao s musafiri.
Bajramska sofra je meni bila najdraža u mom djetinjstvu. To je prvi ručak koji vjernici imaju poslije ramazanskog posta. Taj ručak je bio centralna proslava Bajrama, te doček rodbine, prijatelja i komšija. I danas u našim selima, odsutne od srca, mogu se naći stare sofre, kao da su zaboravljene, kao da su usnule neki duboki san. Neke su sofre sačuvane od zaborava, a neke su odavno i zaboravljene!
⌊macanovici.net⌋
