“Komentariše, naravno, sve nas, ali je prvo pitanje bilo – ko je koje nacionalnosti tu ko sjedi i posebno se zadržao na meni, je l’, veoma sam sumnjiv u tom smislu kao Bruno Vekarić čiji je otac Dubrovčanin. I kada je mene pitao koje sam nacionalnosti, ja sam pitao njega: ‘A vi, generale?’ Oslovio sam ga ‘generale’. On se onda prosto naljutio”, veli Vekarić.
Za razliku od medijskog i gotovo holivudskog spektakla kad je uhapšen Radovan Karadžić, praćenog uličnim nemirima daleko većeg intenziteta, privođenje pravdi generala Mladića imalo je sve elemente antidrame.
Na prvom snimku posle hapšenja, vidIo se pogureni, blijed i vidno dezorijentisan čovjek, sporog hoda i gotovo izgubljenog pogleda.
“Dolazi onako unezvijeren sa kapom na glavi, otrcano odijelo, i jednom velikom kesom u ruci punom lijekova”, priziva uspomene pomoćnik tužioca za ratne zločine Republike Srbije Dragoljub Stanković.
Odmah po hapšenju, Mladića je pregledalo pet ljekara. Insistirao je da među njima budu i predsjednica Skupštine Srbije, inače neuropsihijatar, Slavica Đukić-Dejanović, i Zoran Stanković, u tom trenutku ministar zdravlja.
Na početku, saslušanje u sudnici je prekidano zbog njegovog lošeg psihofizičkog stanja. Kako je vrijeme prolazilo, kao da se vraćao u formu.
“On je stalno pričao, vidjelo se da ima taj napad logoreje, vidi se da je lice koje nije komuniciralo dugo sa nekim”, govori Vladimir Vukčević, bivši tužilac za ratne zločine Republike Srbije.
“Njega su pratila dva stražara. On je pred sobom vidio uniformisana lica i on se prema njima ponašao kao komandant. Ti sjedi ovdje, usred sudnice, ti sjedi ovdje, ti sjedi ovdje, ti mi daj ovdje stolicu”, prisjeća se tužilac Stanković.
“Komentariše, naravno, sve nas, ali je prvo pitanje bilo – ko je koje nacionalnosti tu ko sjedi i posebno se zadržao na meni, je l’, veoma sam sumnjiv u tom smislu kao Bruno Vekarić čiji je otac Dubrovčanin. I kada je mene pitao koje sam nacionalnosti, ja sam pitao njega: ‘A vi, generale?’ Oslovio sam ga ‘generale’. On se onda prosto naljutio”, veli Vekarić.
Istražnom sudiji je po svaku cijenu želio da ispriča sudbinu svog ubijenog oca. Od zamijenika tužioca je tražio knjige Tolstoja i Turgenjeva, televizor…
“On je onda u jednom momentu apostrofirao Bruna. Pa je onda pokazao i neku aroganciju prema njemu, pa kaže: ‘Je l’ voliš ti Cecu?’, pita on Vekarića. On kaže: ‘Volim’, šta da kaže čovjek. ‘E’, kaže, ‘donesi mi sutra jagode, ja mnogo volim jagode’, kaže Ratko Mladić njemu”, svjedoči tužilac Stanković.
“U jednom momentu je rekao da je bio u prilici da me ubije, ali da ne bi zato što sam mlad i da nema on takav odnos prema ljudima”, prisjeća se Vekarić.
Osim porodice i nekoliko prijatelja, tražio je da ga posjeti i Rasim Ljajić, medijski najeksponiraniji tragač za Mladićem.
“Najradije bih preskočio taj razgovor”, kaže, posle svega, Ljajić.
Znao je da odbrojava posljednje sate u Srbiji. Imao je posljednju molbu.
“Mladiću je bila želja da vidi, da posjeti grob kćerke”, kaže Vekarić.
U subotu, posljednjeg dana maja, u zoru u šest sati, uz ogromne mere obezbjeđenja, kolona se uputila na Topčidersko groblje. Sve vrijeme u pripravnosti je bio specijalni ljekarski tim. Umjesto dogovorenih 30, Mladić se zadržao 45 minuta.
“Mi smo se odnosili prema njemu kao prema čovjeku. Nismo se odnosili prema njemu kao, kako se on odnosio, prema optužnici, prema ljudima koje je on uhapsio”, ne bez gorčine kaže Vukčević.
U tom posljednjem pozdravu bilo je mnogo simbolike. Čovjek koga su zvali gospodarem života i smrti sada se oprašta od kćerke, čiju smrt mnogi vide kao značajan faktor Mladićeve promjene ponašanja u ratu, pa i onog što se dogodilo u Srebrenici. Od nje se opraštao i general koji je mogao da zaustavi svačiji život, ali nije mogao da spriječi smrt najvoljenije osobe koja je samoubistvo izvršila pucnjem iz očevog službenog pištolja.
Navodni razlog: sramota zbog onog što je on činio u Bosni.
Trinaest sati kasnije, sa beogradskog aerodroma, specijalnim avionom, Mladić se zaputio u Ševeningen na suočenje sa pravdom.
Činjenica da je u Hagu kada su prozvali generala Ratka Mladića, sudijama nezgrapno i lijevom rukom, salutirao oronuli starac sa kačketom, kao da nije bila slika koju je bilo ko želio da vidi. Porodicama žrtava činilo se da pravda stiže kasno. Ovi drugi bi i tada, kao i u godinama Mladićevog skrivanja, radije salutirali plakatu generala u punoj veličini.
Na prvim narednim predsjedničkim izborima Boris Tadić je izgubio od Tomislava Nikolića, nekadašnjeg protivnika Tribunala i desne ruke haškog optuženika Vojislava Šešelja. Saša Vukadinović i Svetko Kovač su smijenjeni. Miodrag Rakić je umro. Američki memorijalni muzej Holokausta najavio je projekat pod nazivom “Dosije Mladić”, u okviru kog će objaviti kompletnu ratnu priču, dokumenta i temeljne izveštaje sa suđenja Ratku Mladiću u Haškom tribunalu. U Srbiji i drugim zemljama regiona nema slične akcije suočavanja sa prošlošću.
(Izvor: Slobodna-bosna)
