Na dugogodišnja pisanja “Slobodne Bosne” o upravljanju bošnjačkom politikom i obavještajnim radom naslanjaju se i brojni tekstovi objavljivani u magazinu “Dani”. Jedan od takvih datira još iz 1999. godine.
Pod naslovom “Umijeće špijuniranja” 4. juna te godine urednica u “Danima” Vildana Selimbegović otvorila je niz pitanja o funkcioniranju tadašnje tajne bošnjačke obavještajne službe, ali i glavnim akterima borbe za naslijeđe Alije Izetbegovića.
Paralelni sistem
– Da postoji tajna bošnjačka služba, teza je stara koliko i AID. Zapravo, od časa osnivanja, Agencija za istraživanje i dokumentaciju federalni je problem broj jedan, Amerikanci se nisu smirili dok prvi direktor Bakir Alispahić nije smijenjen, dogodio se slučaj “Herenda”, ubijen je Nedžad Ugljen, razletjele se “Ševe”… AID je postojao opterećen činjenicom da je u času nastajanja zamišljen kao obavještajna služba Bošnjaka. Kako je vrijeme odmicalo, a međunarodni faktori istrajavali u nastojanjima da kreiranje obavještajne službe na ovim prostorima može biti samo po uzoru na zapadne modele, a nikako na KGB (ili, gluho bilo, SAWAK), sve se glasnije, barem po kuloarima, pominjala još jedna, paralelna bošnjačka tajna služba.
Kao njen krovni institut pominjan je trojac Bakir Izetbegović – Hasan Čengić – Bakir Alispahić, a kao glavni instruktori nekadašnji bitni obavještajci Enver Mujezinović i Asim Dautbašić. Usmjeravanje AID-a ka modernoj tajnoj službi konstantno je u obrnutoj proporciji sa jačanjem pozicija stranačkog MOS-a. U času kada je konačno Zakon o obavještajnim poslovima usaglašen među federalnim partnerima, procurila je informacija da su se stekli i uslovi za legaliziranje tajne službe u Bošnjaka?!
Izvršilac ovog nemalog zahvata, a da on to možda i ne zna, jeste osobno premijer Edhem Bičakčić, metode su obavještajni odjeli u okviru Carinske uprave i Pogranične policije, sa HDZ-om je ovaj pakt zapečaćen galantnim prepuštanjem kontrole finansija u Federaciji, a sve za ljepšu, bolju i sretniju post-Izetbegovićevu BiH – u najkraćem je siže najnovijih zbivanja iza kulisa SDA utrke za Alijino naslijeđe. Barem tako tvrde obaviješteni SDA obavještajci. I nude argumente koji treba da ilustriraju ovu obavještajnu ujdurmu i bespoštedni rat za prevlast i moć na djeliću zemlje u kojoj je terorizam notorna činjenica, a policija i tajni agenti zabavljeni rješavanjem enigme zvane vlastita sudbina. Može li Bičakčić u ovom času biti toliko zaljubljen u svoju budućnost nasljednika da posegne i za ovakvim sredstvima? Gdje je u cijeloj priči Hasan Čengić? Vraća li se Bakir Alispahić? Kome smeta AID? – pitanja su koja je otvorila Selimbegović 4. juna 1999. godine.
RVI mogu čekati
Analizirajući tadašnja dešavanja u Federalnoj vladi koju je vodio Bičakčić, u tekstu je donesena i informacija da se u okviru tadašnje Pogranične policije planira osnovati odjel za obavještajni rad, u čemu su “brižljivi pratioci zbivanja na domaćoj SDA sceni naprosto prepoznali načine legaliziranja tajne bošnjačke obavještajne službe”. Kao posebno zainteresirani navedeni su tada “naoko otpisani Bakir Alispahić, Enver Mujezinović i čitava plejada obavještajnih likova penzioniranih iz AID-a”.
Objavljujući detalje tada aktuelne priče o bošnjačkoj sigurnosnoj službi, “Dani” su tvrdili da je premijer Bičakčić tada pristao da HDZ ima potpunu kontrolu Ministarstva finansija FBiH, a da je zauzvrat dobio saglasnost za svoju obavještajnu službu.
– Otkud tolika kooperativnost među federalnim partnerima? Na ovo je pitanje najlakše odgovoriti: Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska zajednica vrlo se jednostavno usaglase kada je o bilo kakvim podjelama riječ?! Također, HDZ-u više odgovara tajna bošnjačka služba koja će se zorno baviti unutrašnjim neprijateljima među Bošnjacima negoli, recimo, AID kakav je god, kad se petlja u haške istrage.
Dalje, SDA-u je potrebnija suverena obavještajna služba negoli tamo neki AID na koji su pipke spustili međunarodni zvaničnici. I još: za nezavisnu a bošnjačku tajnu službu vrijedi prepustiti nadmoćnost u Ministarstvu finansija HDZ-u iz prostog razloga što sume novca koje su u opticaju uvijek mogu namaknuti dokazani prijatelji.
Gdje je tu AID? Naravno, figurira. Kao vjerovatno jedina sigurnosna obavještajna služba na svijetu čije plaće mogu prebacivati i prolongirati referenti u Ministarstvu finansija. Pa makar im to osobno naredio zamjenik ministra. Uostalom, AID-ovo mjesto je ionako jasno regulirano budžetom u kome za poljoprivrednim aktivnostima kaska za najmanje dva miliona KM. I još nešto: kao dodatni argument u prilog tezi o dogovornoj politici HDZ-SDA služi i svjež primjer još jednog novčanog transfera na hercegovačke kantone u skoro duplo većoj sumi od dogovorene. U pitanju je suma od dva miliona maraka koja je kroz Ministarstvo odbrane otišla na VIT Mostar, a koja je direktno uticala na neisplaćivanje invalidnina. Ratni vojni invalidi mogu da čekaju: viši interesi u Bošnjaka – ne – zaključuje se u tekstu “Dana” od 4. juna 1999. godine.
Čovjek iz sjene koji će (ne)posredno vući konce
– Trenutni, najviši bošnjački interesi su obezbjeđivanje svijetle budućnosti u koju Bošnjaci ne mogu bez jasne strategije stazama Izetbegovićeve revolucije. Otuda i tolika borba za pečaćenje mjesta Alijinog nasljednika. Najozbiljniji kandidati su i najljući protivnici – Edhem Bičakčić, Haris Silajdžić i Hasan Čengić. Trenutno vodi Bičakčić, koji upravo legaliziranjem tajne bošnjačke službe definitivno staje za prsa ispred ostalih?! No, je li sve baš tako, ili Bičakčić, u časnoj i hitnoj namjeri da obavještajno pokrije bosanske granice, zapravo, htio – ne htio, stvara teren za Čovjeka iz sjene koji će (ne)posredno vući konce, kontrolirati novčane tokove i koga boli briga za carinsku poroznost bosanskih granica?
“I poslije Alije Edo”, komentirali su uoči Nove 1999. SDA-ovi kadrovici, na već tradicionalnom razgovoru s novinarima, Izetbegovićevu lavinu komplimenata upućenih federalnom premijeru. Vidno uzbuđen, Edhem Bičakčić trudio se da sakrije nelagodu tako uobičajenu kod pohvaljenih, a zlobnici su pakosno ispod glasa prepoznavali novu utrku za Izetbegovićev prijesto. U tome času činilo se da Bičakčić ima sve Alijine simpatije na svojoj strani.
Hasan Čengić, kontroverzni, ali žestoki lider iz sjene u SDA krugovima slovio je kao Bičakčićev oponent, naprosto zbog radikalizma koji ga već na prvi pogled dijeli od daleko umjerenijeg premijera. U međuvremenu se Čengić eksponirao sa primjetnim apetitima da osvoji još jedan kanton. Ovaj put Tuzlanski (goraždanski i bihaćki su poodavno riješeni bioničkim putem). “Dani” su već pisali da je u ofanzivi Čengića na Vikala poene osvojio premijer Bičakčić. No, to nikada nije dovelo u pitanje Čengićevu utemeljenost u vojni i policijski (para)sistem u Bošnjaka.
Kada je o Silajdžiću riječ: kopredsjedavajući Vijeća ministara je od pomenute dvojice bogatiji samo za iskustvo. Već je u više navrata prošao kompletnu proceduru – jer, on je zapravo i najbolji argument da se sve bitke za Alijino naslijeđe kuhaju u jednoj i istoj radionici. Samog Izetbegovića. Majstorski recept krije se u jednostavnoj formuli: iznurenosti svih protivnika u međusobnim obračunima. A da nije daleko ni od ovih posljednjih ilustrira mogućnost o kojoj se, kao, ozbiljno razmišlja u neposrednom Izetbegovićevom okruženju: koliko je Kemo Ademović valjan kao mogući nasljednik mlađeg Šaćirbegovića u SAD? – analizirali su “Dani” u broju 105. od 4. juna 1999. godine političko-obavještajno-diplomatsku kombinatoriku od prije skoro dvije decenije, a iz koje se vidi da se u odnosu na današnje vrijeme minder politike vladajuće klike Bakira Izetbegovića ništa suštinski nije promijenilo.
(Sutra: Je li Ugljenova smrt zapravo označila kraj akcije obračuna sa svjedocima započete u junu 1993. godine, provođene “Trebevićima” i okončane
