Kada je imao pet godina, Irvin Mujčić (29), pred ratnim vihorom, napustio je rodni dom u Srebrenici te se s majkom Nađom, bratom Nerminom i sestrom Elvirom uputio u bijeli svijet. U memoriji je imao poneku sliku iz života u rodnom gradu, ali su one vremenom izblijedjele. Irvin, međutim, nikada nije zaboravio gdje je rođen i ko su mu preci te se nakon dvije decenije vratio u svoju Srebrenicu.
Školovanje u Italiji
– Početkom rata izbjegli smo u Tešanj. Nakon šest mjeseci odlazimo u Hrvatsku, gdje smo boravili godinu. Put nas dalje vodi u Italiju, gdje smo smješteni u izbjeglički centar Čevo na Alpama. U Italiji sam završio osnovnu i srednju školu i upisao filozofiju, a uporedo sam učio i engleski jezik – sjeća se Mujčić svojih izbjegličkih dana.
Budući da govori nekoliko stranih jezika, dobio je posao u Evropskoj komisiji za prava romske djece. Na tom projektu radio je u Briselu, Tunisu i Egiptu. Zadatak mu je bio da istražuje diskriminaciju Roma, a posebno romske djece.
Kaže da se prvi put u Srebrenicu vratio 2005. godine, kada je došao na dženazu daidži Mevludinu Mehmedoviću, koji je ukopan u Memorijalnom centru Potočari. Drugi put je bio 2014. godine, kada je učestvovao u ‘’Maršu mira’’ Nezuk – Potočari.
Veliki planovi
– Definitivna odluka za povratak pala je kada sam učestvovao na ‘’Maršu mira’’. Cilj mog povratka je da živim u rodnom gradu, tragam za kostima babe Muharema, koji je u julu 1995. godine odveden iz Potočara, i da pokrenem biznis u svom gradu, a prije svega ispunio sam duševno zadovoljstvo -pojasnio nam je Mujčić.
Obnovio je očevu kuću, gdje je smjestio 12 kreveta za boravak turista. Cilj mu je pokretanje biznisa u seoskom turizmu, gdje je osigurao smještaj za veliki broj stranih turista, koji su ovog ljeta najavili dolazak u Srebrenicu.
Na placu porušene kuće dede Abdulaha Mehmedovića Irvin je privremeno postavio indijanski šator. Tu planira graditi staru bosansku kuću, po projektu osačanskih neimara.
Autor: S. SMAJLOVIĆ
