Ibn Kudame, rahimehullah, spominje u svome djelu et-Tewabun (Pokajnici) jedan događaj sa Malik ibn Dinarom, rahimehullah, kako je on ispravio svoju vezu sa Allahom, dželle še”nuhu. On je bio u vrijeme abasijskog carstva policajac. Radio je u službi kralja. U to vrijem je počeo da se širi fesad i nered među njima, i on se odao alkoholu. Imao je jednu malu kćerku koja mu je bila nešto najdraže u životu…
Kad dođe sa njom igra se – odmori se. On je primjetio kad dođe pijan kući, dijete neće njemu, a kad dođe trijezan, dijete hoće. I desilo se, Allah je dao da to dijete umre. To je za njega bio šok, on se praktično poslije toga nije ni trijeznio. Pijan legne, pijan ustane, sastavi dan sa noću. Kaže: “Jednu noć sam ja došao i legao, tako pijan, i sanjam ja, kao nastupio Sudnji dan. Dolazim ja, ljudi se sakupili, mene strah, a prema meni ide zmija tako velika – ogromna, od svih ljudi ona (baš) meni! Ja bježim od nje – ona meni, ja bježi, od nje – ona meni, i ne mogu joj nikako pobjeći.”
