Među mnogim majkama koje nisu dočekale pravdu za ubice svojih sinova u proteklom ratu, bila je i Đulsa Suljić, majka ubijenog Adila Suljića iz Srebrenice.
Posjetili smo je 2009. godine u stanu njene kćerke u Vogošći, nekoliko mjeseci prije smrti, kada se posljednjim atomima snage prisjetila boravka u zgradi Fabrike akumulatora u Srebrenici u julu 1995. i susreta sa zločincem Ratkom Mladićem.
Rastanak sa sinom
U Potočare su je, ispričala nam je, 11. jula poslije podne na transporteru dovezli holandski vojnici nakon što su je nepokretnu pronašli blizu zgrade bolnice u Srebrenici. Nije mogla ustati, jer su joj, kako nam je kazala, nakon što se rastala sa sinom Adilom, koji je s ostalim Srebreničanima krenuo šumom prema Tuzli, od silne tuge i boli, odjednom, noge otkazale.
– Nisam mogla da pomaknem. Naiđoše Holanđani, staviše me na transporter s još nekoliko nepokretnih i bolesnih žena i prevezoše u Potočare. Mnogo svijeta bilo je pred Fabrikom akumulatora, ali su nas s transportera odveli na sprat zgrade… Zatvorili su nas u jednu veliku prostoriju punu vlage i neke kiseline. Mnogo je bilo ranjenika, ali najviše starih, bolesnih i nepokretnih žena. Ono što smo ponijeli sa sobom, to smo i jeli tih šest dana, koliko smo tamo bili. Čini mi se da za nas niko nije znao – ispričala nam je tada Đulsa.
Prisjetila se kako su tih dana među njih dolazili naoružani srpski vojnici koji su odvodili pojedine ranjene muškarce, govoreći im da će ih poslali u Tuzlu.
Suljić: Nije dočekala pravdu
Srce da pukne
– Izvedoše Semira Hrustića, sina moje prije. Bio je ranjen, puko dijete. Kao da ga i sad gledam – oni ga vode, a on se okrenuo, mahnu rukom. Umalo mi srce nije puklo… I njega su ubili kao i mog Adila… – pričala nam je Suljić.
Posljednjeg dana boravka u zgradi Fabrike akumulatora iznenada je u njihovu prostoriju ušao Ratko Mladić s pratnjom.
– Uđoše, kao čopor pasa da je ušao. Sijevaju očima po nama, kad se odjednom Mladić prodera: „Ima li ovdje učiteljice Esme?“ Spominje joj i prezime, a meni srce utrnulo, Esma je moja sestrična, bila učiteljica u Bratuncu, muž joj nekad bio komandir policije u Srebrenici… Kako on to povika, jedna moja kona okrenu glavu pa se pokri nekim šalom, dekom, šta li je, ne znam baš tačno. Oni vojnici poletješe, vele: „A tu si, gospođo.“ Kona se okrenu, veli da ona ne zna koga traže. Gledaju je, kad jedan iz one pratnje reče: „Nije to ta.“ A Mladić bijesan veli: „Tražite Esmu.“ Hvala Bogu, Esma se već bila spasila – pričala na je Đulsa Suljić.
Ne ubijajte mog Adila, nije ništa kriv
Nana Đulsa dugo je bolovala, a da ljekari nikad nisu mogli reći od čega konkretno boluje. Jednostavno, tuga za sinom jedincem ju je slomila i na drugi svijet otišla je izgovarajući njegovo ime. Često je, u odsustvu vlastite prisebnosti, ispričali su nam članovi njene familije, naglas proživljavala strah koji je osjetila prilikom susreta sa zločincem Ratkom Mladićem, uporno ponavljajući molbu: „Ne ubijajte mog Adila, nije ništa kriv.“
Deportacija u Tuzlu
Ranjene i bolesne žene sa sprata zgrade Fabrike akumulatora u Potočarima, nakon što su ih popisali aktivisti Crvenog križa i volonteri organizacije „Ljekari bez granica“, 17. jula 1995. godine ukrcane su na kamion i deportirane u Tuzlu.
Upamtila je Đulsa da su ih najprije vozili do Ljubovijskog mosta, ali im nije bilo dozvoljeno da prijeđu u Srbiju. Kasnije je kamion krenuo prema Zvorniku, zatim Kalesiji, i u kasnim popodnevnim satima istog dana dovezeni su na Dubrave kod Živinica, gdje su smješteni u improviziranu bolnicu. Umrla je 2009. godine, a da nije dočekala dan da Ratka Mladića vidi iza rešetaka.
Izvor: (avaz.ba)
