Search
Wednesday 29 May 2024
  • :
  • :

Gladni i bosi protiv države: Priča o Cazinskoj buni

„Cazinska buna 1950.“ događaj je u historiji poznat kao jedina organizirana pobuna protiv vlasti bivše Jugoslavije. Imenovan je po mjestu gdje je buna dignuta – u Cazinskoj krajini, kranjem sjeverozapadu BiH, na granici sa Hrvatskom i godini dešavanja.

Brižno skrivana od nekadašnje jugoslovenske javnosti, Cazinska buna, koja je podignuta i ugušena u jednom danu – 6. maja 1950. godine – ostala je duboko urezana u sjećanjima stanovnika tog dijela BIH, čije je živote uveliko promijenila. Tek je početkom ovog stoljeća  postala predmet historijskih i naučnih istraživanja i konačno je rasvijetljen i činjenično utvrđen taj najkotroverzniji događaj u bivšoj državi.

Sagledane su i izmjerene sve negativne posljedice s kojima je Cazinska krajina – prostor općina Cazin i Velika Kladuša – bila suočena cijelu drugu polovinu prošlog stoljeća.

Danas, šezdeset sedam godina kasnije, nakon što je skinuta arhivska prašina, Cazinska buna doziva sjećanja preživjelih aktera. I, posebno članova njihovih obitelji.

O tom čudnom i pet decenija mistifikovanom događaju tek se prvi put javno progovorilo prije deset godina (2007. godine), kada je promovirana knjiga prof. dr. Vere Kržišnik-Bukić Cazinska buna 1950. Knjigu je radila nekoliko godina i u strogoj tajnosti.

„Radila sam u godinama potkraj prošlog stoljeća, pa nastavila nakon ratnih dešavanja u BiH“, kaže ova prijeratna direktorica Arhiva Bosanske krajine u Banjoj Luci, danas umirovljena univerzitetska profesorica u Ljubljani, čija je knjiga zapravo najbolji, najcjelovitiji naučni dokument koji je polazište svih informacija i daljnjih analiza ovog događaja.

„Tada, a nakon 57 godina, koliko je Cazinska buna bila tabu-tema, priča iz prošlosti, a koja se nije prepričavala, pokrenuli smo proces skidanja vela ćutnje o tim događajima, jer porodice stradalnika i svi oni koji su preživjeli nepravedna zatvaranja, mučenja i progone, zaslužili su pijetet i to je bilo najmanje što su današnje generacije mogle učiniti za njih,“ podsjeća profesorica Kržišnik-Bukić.

Zašto je podignuta buna

Bunu su podigli seljaci zbog nametnog otkupa. Te, 1950. godine, koja je bila sušna, trebalo je u ovom siromašnom kraju otkupiti milion i 713 hiljada kilograma kukuruza, na desetke hiljada kilograma pšenice, poljoprivrednih proizvoda, mesa, vune… Otkupljeno je tek 992 hiljada kilograma. Za slab otkup uslijedile su kazne. Samo u januaru 1950. godine na cazinskom srezu bilo je 24 teža slučaja kažnjavanja. Sa gladne zemlje i od gladne čeljadi seljaci su upućivani na prinudni rad. Na Romaniju, Grmeč…

Ogorčeni zbog nepravde, iscrpljeni i gladni nisu imali snage ni da se žale. Ali, digli su bunu. Na šesti maj, na dan zajedničkog slavlja . I to na Đurđevdan koji su slavili Srbi, kao Jurjevo Hrvati, a Jurjev Muslimani.

Stanovnici oko dvadesetak sela iz cazinske i velikokladuške općine u BiH i Slunja u susjednoj Hrvatskoj pobunili su se protiv načina otkupa i oporezivanja poljoprivrednih proizvoda.

Oko 720 učesnika pobune smatrali su nepravednim metode prilikom otkupa poljoprivrednih proizvoda, ali i postupanje nadležnih prilikom pokušaja uspostavljanja dijaloga u cilju rješavanja problema seoskog stanovništva ovoga kraja, ali i cijele bivše države.

Planiranje pobune na Đurđevdan imalo je simboliku – uspješno socijalno očišćenje društva.

Dignuviši se protiv narodne vlasti ustanici su tog 6. maja opljačkali četiri zemljoradničke zadruge i odnijeli sedam neispravnih pušaka. Gušenje „Cazinske bune“, rezultiralo je smrću 14 seljaka u prvoj fazi „obračuna“ sa ustanicima. Strah i šutnja prikrivali su stvarne razmjere tragike.

Na smrt je osuđeno 16 učesnika, među kojima vođe bune: Ale Čović iz cazinskog sela Šturlić, Milan i Nikola Božić iz Crnaje u Cazinu. Ale i Milan su bili učesnici NOR-a i penzionisani visoki oficiri tadašnje JNA.

Nadalje, 41 učesnik je osuđen na dvadestogodišnju zatvorsku kaznu, ukupno je osuđeno 240 učesnika na 3.308 godina zatvora, a kažnjeno 1.546 osoba.

U Srbac i Brezu u BiH protjerano je 115 obitelji sa oko 800 članova, koje tamo nisu imale nikakve uvjete za život. Deportacija je vršena na osnovu tajnog zakona o izolaciji, odnosno administrativne odluke. I bez odluka Suda.

‘Bilo je teže od rata’

Sedamdesetosmogodišnja Adila Beganović  u vrijeme tih događaja, a čije je posljedice njena obitelj osjećala godinama kasnije, bila je četrnaestogodišnja djevojčica. Trinaest godina je imala Mejra Porčić, a po osamnaest Đumiša Tričić i Šerifa Bećirević.

„Bili smo gladni, bilo je teže od svakog rata“, sjeća se Beganović, pojašnjavajući kako joj i danas sjećanje na to vrijeme budi bolne uspomene. „Oca su osudili na 20 godina zatvora u Zenici, a cijelu porodicu iselili u Srbac. U Srpcu sam morala tražiti milostinju i prositi da bi prehranila mlađe članove porodice. Brat mi je umro od gladi.“

Šerifa Bećirević se prisjeća da su prije Bune živjeli u cazinskom selu Šturlić: „I moja je porodica otjerana u Srbac. Tamo smo došli nas na stotine, a samo tri–četiri kuće prazne, i mi u njima. Sjećam se – odnosi sa tamošnjim pravoslavnim stanovništvom su bili dobri i nije bilo problema. A tamo su nas odvezli u otkrivenim željezničkim vagonima. Čula sam, pričali su, da se u njima vozila stoka. U školu nismo išli, malo je ko radio na nekakvom poljoprivrednom dobru i najviše smo prosili, tražili milostinju. Moja se porodica uspjela nekako vratiti nakon tri godine.“

Ostala su sjećanja i Đumiše Tričić. I njen je otac bio osuđen na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu, a oni protjerani u Srbac.

„Nismo imali ništa, pa sam ja krenula nekako nazad u Cazin, da bi donijela nešto hrane. Išla sam nekoliko dana, a onda su me uhvatili u Cazinu i vratili nazad. Poslije sam se porodila i dijete mi je umrlo od gladi, nisam mu imala šta dati da jede, kada ni ja nisam imala ništa… Onda smo se vratili, ali nam nisu dali u kuću, pa smo se neko vrijeme krili i živjeli.“

I sjećanja Šabana Ćoralića, koji je kao dvanaestogodišnji dječak u Srpcu morao prositi da bi obitelj preživjela: “Bili smo u nekakvoj kući, bez podova, bez prozora, nas oko sedamdeset. Jesti ismo imali ništa i onda bi ja i otac danima hodali, molili, tražili, prosili… kada smo se nakon tri godine vratili nisu nam odmah dali u našu kuću, koja je bila prazna.“

Meho Dervišević bio je osuđen na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu: „Nama su u zatvoru rekli da smo se digli protiv države, a da su to poveli Ale Čović, Mile Devrnja i Božić, a da su njih na to nagovorili neki Ranković i Đilas (tadašnji visoki dužnosnici Jugoslavije). U zatvoru u Zenici sam proveo osam godina, a kada sam se vratio kući trajno su mi oduzeta sva građanska prava.“

O ničim opravdanoj osudi na zatvorsku kaznu od 16 godina sjeća se i Hašim Beganović iz cazinskog sela Liskovac, koje je i najviše stradalo. Zatim Husein Beganović, kojem su oca i šesnaestogodišnjeg brata ubili na kućnom pragu.

Različite kvalifikacije

„Kvalifikacije Cazinske bune 1950. su različite, ovisno da li o njima govori vlast ili narod, ovisno o onom, ali i današnjem vremenu“, kazuje prof. dr. Fikret Midžić, historičar i jedan od istraživača Cazinske bune: „U komunističko doba ovoj su buni davali samo neprijateljske atribute. Danas istraživači ulažu napore da ovom beskompromisnom obračunu s narodom dadnu realne faktografsko-historijske kvalifikacije. Ustvari buna, ili bolje kazano nezadovoljstvo naroda, jer tako je sve počelo, izbila je zbog toga što su se ljudi pobunili protiv nasilnog učlanjivanja u zadruge i otkupa žitarica i ne samo u Cazinskoj krajini, već i na području Slunja u Hrvatskoj. Srbi s područja Slunja, tačnije Mile Devrnja, tražio je pomoć i podršku muslimana Cazina. Ispalo je, na kraju, da su vođe bili Milan Božić i sin mu Nikola i Ale Čović i ostali iz Cazina. Devrnja se na vrijeme povukao i čekao kako će se situacija odvijati u Cazinu. Najveću cijenu platili su cazinski muslimani.

Ustanici su, ustvari, u svojoj naivnosti i neorganiziranosti imali namjeru da zauzmu Cazin i da od Beograda ucjenom traže oslobađanje od obaveze otkupa i stupanja u državne zadruge. Koliko je sve bilo neozbiljno govori podatak da su nakon zauzimanja naselja Tržac, vlastima u Cazin poslali kurirom poruku da se predaju, a kada se kurir nije vratio i kada je cazinska milicija zapucala, ustanici su se razbježali. Izvorna arhivska građa, koja je bila pod embargom, upućuje da je u Cazinskoj buni učestvovao goloruk narod, da je povod bio isključivo u ekonomskoj sferi i da ona nije nikakav nastavak struktura iz Drugog svjetskog rata čiji je ideološki cilj bio održavanje fašističkih tvorevina nastalih na tlu Jugoslavije, te da je Buna bila lokalnog karaktera i da pobunjeni narod nije bio ni u kakvoj vezi sa drugima u tadašnjoj državi, niti u inozemstvu i da pobunjeni civili, odnosno seljaci nisu imali niti u jednom trenutku elemenata koji bi govorili o prevratu u državi.“

Pojašnjavajući sa historijski potrebne distance bunu, profesor Bahrudin Beširević smatra da „sva istraživanja upućuju da Cazinsku bunu 1950. historijski nije moguće objašnjavati i pravdati isključivo teškim objektivnim i protivrječnim spletom tadašnjih društvenih okolnosti, već su očito po srijedi bile i određene lične aktivnosti visokopozicioniranih rukovodilaca u Jugoslaviji, koje su mnogima nanijele dosta zla, a do kojega zapravo nije moralo niti trebalo doći.“

Rezolucija o osudi zločina i rehabilitaciji žrtava

S ciljem skidanja stigme krivnje ovoga kraja i naroda, koju je Cazinska krajina nosila više od pola stoljeća, Općinsko vijeće Cazina je 2011. godine usvojilo Rezoluciju o osudi državnog zločina nad civilnim stanovništvom i rehabilitaciji žrtava, a godinu kasnije Rezolucija je usvojena i u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Zajednička dženaza svim žrtvama klanjana je u Cazinu 2012. godine.

Rezolucijom je usvojen Dan sjećanja – 6. maj, kako bi se sjećanje na ubijene, zatvarane i protjerane stanovnike Cazinske krajine nastavilo prenositi.

“Neka se progovorilo o ovom, o svemu što je ovaj narod zadesilo, kako su nedužni stradali“, govore danas  potomci stradalnika, naglašavajući da ni u kom slučaju ne žele da se tragična tematika Cazinske bune eventualno upotrijebi ili upotrebljava kao ideološki instrument razdvajanja i u političke svrhe.

Vjerujući da je ovim konačno ispričana cazinska neispričana priča i da je dovoljno za rasvjetljavanje svega onog što se dešavalo 6. maja 1950. godine.

Izvor: Al Jazeera




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.