Crni se oblaci opet nadvijaju nad zapadnim Balkanom. Ako se ne riješe eskalirajuće uvrede i nacionalni sporovi, regija bi se mogla opet uvući u spiralu sukoba koja se zatim izrodi u nasilje. Izabrani lideri, kao i zapadne vlade i međunarodne institucije, moraju se žurno pozabaviti nizom generatora nestabilnosti, piše Janusz Bugajsk u autorskom komentaru za Jutarnji.hr.
1. Ekonomske frustracije: iako je prošlih godina rast BDP-a zabilježen u cijeloj regiji, utjecaj na životni standard je neravnomjeran i očekivanja javnosti ostala su neispunjena. Usto, nezaposlenost mladih ostaje visoka, a javna frustracija, zbog korumpiranih i nekompetentnih vlada, raste. Nasuprot tome, ekonomski rast je ovisan o političkom legitimitetu, društvenoj stabilnosti i povjerenju ulagača, a sve je to podriveno javnim protestima, koji se šire u nekoliko država.
2. Politička polarizacija: stranačke bitke u nekim su državama toliko intenzivne da opozicija bojkotira parlament, blokira donošenje zakona i čak odbija sudjelovati na izborima. Takvo je stanje u Albaniji koju čekaju opći izbori u junu, ali opozicijska Demokratska stranka unaprijed tvrdi da će biti lažirani.
3. Puzajući autoritarizam: Srbiju i Makedoniju optužuje se da su vladajuće stranke prisvojile državu u svoju korist i eliminirale bilo kakvu održivu opoziciju. Nakon što je drugog aprila Aleksandar Vučić izabran za predsjednika, njegova Srpska napredna stranka kontrolira izvršnu i zakonodavnu vlast, a sljedeći su izbori tek 2020. Pokušaj preuzimanja države bio je još očitiji u Makedoniji, gdje je vlada VMRO-a, sada na odlasku, zatečena u različitim zloupotrebama moći, uključujući prisluškivanje opozicije.
4. Rastući protesti javnosti: u Srbiji traju protesti protiv izbora predsjednika Vučića. Društvene mreže i studentske organizacije mobilizirale su desetke tisuća mladih pozivajući na svrgavanje vlade koju se percipira sve autoritarnijom. Protesti su izljev višegodišnjih frustracija zbog prožimajuće službene korupcije, kontrole medija i političke manipulacije.
5. Etničke eskalacije: ondje gdje političke podjele postaju etničke, izgledi za konflikt rapidno se povećavaju. Primjer je Makedonija gdje je formiranje nove dvoetničke vlade s Albancima blokirano i gdje predsjednik i administracija na odlasku tvrde da albanski lideri rade na razbijanju države. Lideri srpskog entiteta u BiH eksploatiraju separatizam usred raširene frustracije političkim institucijama i ekonomskom stagnacijom.
6. Granični sporovi: u regiji traju konflikti oko granica i nepriznavanja državnosti nekih zemalja. Tenzije se periodički pojačavaju između lidera Srbije i Kosova, a srpski nacionalisti ne prihvaćaju trajnu neovisnost Crne Gore. Čak i kad ne postoji granični spor, etnički sukobi u jednoj zemlji mogu potaknuti zahtjeve da teritorij na kojemu je manjina inkorporira “država matica”. Albanski premijer Edi Rama otvorio je, pak, pitanje ujedinjenja i podjario strahove panalbanizma koji bi mogao nasilno razbiti nekoliko država.
7. Stranci kao žrtvena janjad: vlade koje se suočavaju s rastućim društvenim i etničkim nemirima mogle bi ih krenuti suzbijati i nastojati diskreditirati protestante kao izdajice koje plaćaju strane sile. Kao primjer, Otvoreno društvo Georgea Sorosa postalo je glavni krivac za nacionaliste i ultrakonzervativce u cijeloj regiji, od Mađarske do Makedonije.
8. Blokada pristupa EU: ulazak u EU je ambicija koja nestaje u većem dijelu regije, unatoč koristima koje donosi novim članicama, uključujući pristup fondovima i ulaganjima. Iako nekoliko država ima status kandidata, napredak je usporen jer je EU zaokupljena unutarnjim problemima i javno mnijenje se protivi daljnjem širenju. Stanovnici Balkana su dijelom razočarani jer smatraju da je Unija saučesnik u održavanju korumpiranih vlada u zamjenu za određenu razinu stabilnosti. U tom začaranom krugu neuspjeh u reformiranju države isključuje mogućnost članstva. Primjerice, građani Srbije žale se da je Bruxelles podržao izbor Vučića istodobno zanemarujući njegovu ulogu u gušenju slobode medija.
9. Ruske provokacije: u svom tom nemiru Rusija koristi alate svoje “meke moći” kako bi lokalne političare uhvatila u klopku finansijskom i diplomatskom podrškom, preplavila lokalne i društvene medije dezinformacijama, potaknula međuetničke animozitete i zaprijetila prozapadnim vladama. Pokušaj puča u Crnoj Gori u oktobru 2016. godine, u kojemu su sudjelovali srpski nacionalisti pod vodstvom ruskih obavještajaca protiv vlade orijentirane prema NATO-u, možda je ogledni primjer za buduće nasilne akcije. Sljedeći pokušaj Moskve mogao bi biti sofisticiraniji i šireg opsega, bilo kao poticanje lidera srpske manjine u Bosni protiv Bošnjaka muslimana, bilo kao raspirivanje etničkih sukoba u Makedoniji ili provociranje srpsko-crnogorskih konflikata. Predsjednik Vladimir Putin, ako to služi njegovim interesima, neće se protiviti pokretanju regionalnog rata kako bi testirao odlučnost NATO-a i potkopao proces zapadne integracije kamuflirajući involviranost Kremlja. S tim ciljem, Moskva favorizira militarizaciju regije, što je bilo vidljivo u nedavnim razgovorima Putina i Vučića u kojima je Beograd pokazao spremnost da kupi ruski protuzračni sistem S-300 uz borbene zrakoplove MiG-29 i tenkove T-72. Reakcija srpskih susjeda sasvim sigurno neće biti pasivna.
Autor: Jutarnji.hr
