Vratite mi moj život. Vratite mi vrijeme bez zlobe, vrijeme bez sujeta. Vratite mi beskrajnu sreću života u maloj seoskoj mahali. Vratite mi nazad miris pogače kad se ulicom vraćam kući. Vratite mi sijela i smijeh prisutnih komšija na njima. Želim da se vrate ispraćaji u vojsku, groteskni svatovi. Vratite mi autobusne gužve i zajedničke nove godine. Želim nazad onaj osjećaj sreće kad pijemo “zajedničku slatku” zbog kupovine fiće.
Vratite mi nazad one nane blage naravi i umilna osmjeha.. Želim opet osjećaj radosti zajedničkog rada na njivi i mirisa majčine sofre za kopače. Želim nazad osjećaj sreće kada se otac petkom vraća sa posla iz Zagreba. Želim nazad taj zajednički vikend. Hoću nazad i odlazak u mekteb sa cjepanicom pod rukom. Ne bi mi bilo mrsko otići u školi u “ćošak”. Samo mi vratite vrijeme. Ne zbog mladosti. Samo zbog osjećaja zadovoljstva i sreće koja je ostala u onom vremenu. Vremenu bez mnogo materijalnog a duša prepunih radosti.
Tiho i neprimjetno putujemo. Kosa nam mijenja izgled. Nesta iskrenog smijeha a mi odosmo u neko drugo vrijeme. Bez radosti.. Bez sreće…
Elvir Peštalić
Foto:Ilustracija
macanovici.net
