Svjetlost u meni! život na selu ”foto”

-Hej! Jesi li naučila onu pjesmicu za sutra? –čujem pitanje brata koji tiho razgali tamu.
-Jesam, još jutros. Jer znam da poslije nemam vremena, a navečer ne vidim u mraku. 
-A, tvoja zadaća iz matematike? – tiho sam šaputala bratu na uho, da ostale ne bih uznemirila. 
On se nasmijao iz glasa: 
– Nisam ni pipnuo, zaboravio sam, sutra mi jedinica ne gine. 
– Aaa, navikao si ti na njih. – nasmijala sam se i ja.

Starija sestra se okretala i upozorila nas da je kraj priči. Kad ona nešto kaže, to je zakon! Samo smo se taknuli rukom i okrenuli se svako na svoju stranu. 

To je bio naš pozdrav – za laku noć. Ponekad nam je bilo vruće i morali smo otvarati vrata. Jer kuća od šepera se brzo ugrije, a još brže ohladi, pa smo jorgane čas skidali sa sebe, čas ponovo navlačili. Ponekad se znalo desiti da nečiji jorgan završi skroz na drugoj strani sobe. Tada uzmeš prvi do sebe i šutiš. Moraš se snaći, da bi opstao. Najviše me strah bilo kasno u noći kad sam morala na zahod. Znala sam napamet gdje se ko nalazi, ali sam u mraku rukom pipala po njima i preskakala da ne bi koga povrijedila. Jednom sam bratu stala na trbuh. Vrisnuo je da se kuća zaorila. Kroz mene je strah prošao, od glave do pete.
„Samo da mu nisam drob istjerala“, pomislila sam u sebi. 
On je još više revo, bilo mi došlo da ga izbacim kroz pendžer. Rukom sam pipala po mraku, da nađem svijeću. Jedva sam je našla. Kad ti se žuri i kada gori pod petama, tada baš neće. Palila sam drhtavim rukama šibicu, a ona se ugasi prije nego i kresne. Sekunde se otegnule ko teravija. Napokon, poslije ne znam koliko pokušaja, osvijetli se tama u meni i oko mene. Prvo sam pogledala u njegovom pravcu, a on je dodavao još veći gas plaču. Prišla sam mu u jednom koraku. Kada je vidio strah u mojim očima, odjednom je prestao plakati i nasmijao se iz glasa.
-Ma, nije mi ništa, samo sam te htio malo zezati. 

-Aaa, stvarno si me zezao?- ljutito sam ga upitala i opalila mu laganu pljusku. 
– E, sad zezaj, mater i ćaću… 
Ugasila sam svijeću i okrenula se ka zidu. Noćni rituali su svaki put bivali drugačiji. Nekad se vozilo biciklo u kasne sate. Ali, potom ujutro svi imamo jezikovu juhu. Kada zapalimo papir između nožnih prstiju, a žrtva mlacara nogama, gore, dole… Isprlja se posteljina, ili čak nekad i progori.
Ujutro, prvo bude prozivka. „Ko je vođa?“ Svi šutimo. Niko nije…
Kaže mati: – A, sigurno došao neko iz sela?
Nekad dobro prođemo. Dobijemo samo upozorenje, a nekad, bogme, kolektivno dobijemo po guzici i tada budemo mirni i po mjesec dana. I tako je svaki dan imao svoju posebnu priču. Ali, ovo je najljepša priča moga života.
Pošto nemaš informacija iz vanjskog svijeta, ne znaš za ništa, misliš da je baš tako svugdje i stvorio si sebi nekakav svoj svijet i živiš ga. Ali, jednog dana došao je nepoznati čovjek i pregovarao nešto sa ocem. Djeca u to vrijeme nisu smjela ni blizu kad gost dođe. Gledali smo iz prikrajka, što se dešava.

Dugo su razgovarali i kao da su nešto dogovorili. U nama vrije. Kako što prije saznati o čemu se radi? Odjednom je neznanac vadio neke kutije, kofere i još nepoznate stvari za nas. Počeo je da kopa po našim zidovima. Žao nam naše kuće. Kakva je takva je, naša je. Druge nemamo. Ne smijemo da pitamo, a dan se oduljio ko godina. 
Kad smo uhvatili očima da se otac udaljio, brzo smo pritrčali majstoru i molećivo upitali:
– A što nam razvaljujete našu kuću? Gdje ćemo noćas spavati? 

Prašina je svuda bila, da si mogao po njoj pisati. Bilo je po podu i kamenčića i žbuke sa zidova. Iz razgovora njega i oca, što smo mogli malo načuti, znamo samo da se majstor zove Arif. On nas je odmjerio od glave do pete i pogladio nas po kosi i sa smiješkom nam je odgovorio: 
-Noćas nećete moći zaspati od radosti do kasno u noć. 
-Pa, recite nam o čemu se radi? – navaljivali smo ko ludi. 
-Strpite se još malo. – umirujućim glasom nas je smirivao. 
Posao se otegnuo i sutra cijeli dan i prekosutra, a nama se otegnuo vrat od zavirivanja i osluškivanja. Svašta nam se motalo po glavi. Treći dan kad se počela spuštati noć u svoje odaje, tajnoviti majstor Arif je spakovao svoj alat i poveću količinu novaca odložio u svoj novčanik. Gledali smo ga kako se udaljava od naše kuće.
Začuli smo stariju sestru: -Dođite svi, brzo u kuhinju! 

Za tren oka smo se nacrtali. Sestra je upalila svijeću. Otac je prišao plamenu i jako puhnuo u tom pravcu. Prostorijom se osjetio neugodan miris od ugašene svijeće i nazirale su se naše siluete, samo su oči svjetlucale kao u mačke. 
– Od danas vam ne treba ni svijeća, ni lampaš, niti bilo što drugo. – pomilovao nas je otac po kosi, a lice se i njemu zarilo od sreće. 
Stisnuo je nešto i poslije to nešto, ispod ruke njegove – škljocnu, od čijeg škljocanja se protegnu svjetlost cijelom prostorijom, da si mogao u iglu uditi. 
– Dobili smo struju! – sa nježnim glasom izgovarao je otac ove, za nas, historijske riječi. Mi smo u jedan glas uzviknuli:
-“Urauraaaa!!!” 
Sva kuća se zaorila. Prelamali su zodvi naš uzvike, a Daut je pobjedio Golijata. Tame nigdje na vidiku. Svaki nam je zid osvjetljen bio. Skakali smo od sreće i gledali iz jednog ćoška u drugi, u pod, u plafon, oči su kolutale na sve strane. 

-Hoćemo li uvijek imati svjetlo? – brzo naše pitanje stiže do oca .
Otac se samo smješkao i osjetila se sreća i na njegovom izboranom licu. 
-A, kako se to sad gasi? – postavljali smo mu razna pitanja. Bojali smo se pritisnuti šalter.
-Što ako nam opet ne dođe struja, opet u mraku? – pomišljali smo u sebi. 
-Slobodno gasite i palite koliko vam je volja. – izlazile su očeve riječi kroz smiješak usana njegovih. Mi smo trčali iz sobe u sobu i uzvikivali: 
-Ima je i ovdje i ovdje i svugdje, i zahod je osvijetljen. 
Koje je to čudo Božje? – osjećali smo, a nismo vjerovali. Tu noć stvarno nismo oka sklopili. Glasno smo razmišljali: 
– Kako je onaj majstor onako pametan? Kako ta svjetlost prolazi kroz tako tanke kablove i imaš je koliko hoćeš, Naš pametni Arif, spoji tamo neke žice u raznim bojama i život ti promijeni u jednom trenu?
Nismo znali odgovore, a znatiželja nas je ubijala. Neka dragost i uzbuđenje se provlačilo kroz nas. Pomisliš…samo jedan mali stisak i kao da je dan… 
A, taj dan se duboko urezao u meni. I to za cijeli život. Sama pomisao, da svaku noć možeš ostati u avliji koliko hoćeš, pa to je za nas bilo cijelo bogatstvo. Zar ima nešto ljepše, od ljetnih mirisnih večeri, ogledati se u zvjezdanom ozračju, osjećati miris pokošenog sijena i slušati cvrkutanje ptica noćnih i umiljatih slavuja i crnih kosova koje su nam do tada iz tame ulivale jezu i strahu veliku. 

Poslije je taj majstor – Arif, postao svima drag. Svi su ga poštovali i cijenili. I ja sama putujući kroz vrijeme, kad god bih ga srela, pozdravila bi ga sa smiješkom, sa jednom velikom zahvalom za osvjetljenje u meni… I danas, poslije četrdeset i neku godinu, kada palim i gasim svjetlo, osjetim dragost i bojaznost. Dragost zbog osvjetljenja tame u noći, a bojaznost kad se ugasi da će ostati vječna tama oko mene…