Stari zidovi oronuli, brvna popucala i potonula, samo tihi vjetar na sve starne juri, a ja malo odahnuo i duboko u misli se zabrinuo.
I tu je jedna majka djecu svoju odgajala, svako dijete na hairli put izvela. Takav vakat bio, nije se imalo, nije insan bio toliko bogat… insan je bio skroman, osjetio se na svakom ćošku miris sloge i snage.
– Miris pogače koji je dolazio iz starog šporeta na drva, a miris domaćeg masla začinjenim sa bjelim lukom je dopirao do susjednih kuća, tako da bi i komšije znali što se kod nas sprema za ručak. Danas dok gledam staru kuću osjeća se hladnoća, kao da i ona žali za onim prošlim vremenima kad je u njoj bio puno života, radosti i dječijeg smijeha.
– Svako vrijeme nosi svoje breme, ostale su mnoge uspomene na one kojih nema više…a kućni prag zaboravljen i ostavljen. Mala kuća od kamena i gline, sve mi nešto govori – koliko je samo tu sloge bilo, rahatluka i berićeta. Insan se u tom vaktu uglavnom borio za zdravlje, nije bilo nekog takmičenja u imanju i bogastvu.
– Da bome, jeste bilo više sloge kod insana, poštovanja komšija, više se obilazila rodbina i haste.
Život u sasvim maloj kućici je bio pun berićeta,
ali kroz njezine male pendžere (prozore) gledalo se na vrlo veliki svije
t.
Sve mi se čini, kao da su stare kuće odavno zaboravljene – ima li bujruma, o mumine… čak se i te riječi sve više zaboravljaju.
Autor: Hasan Keranović
macanovici.net
