Glavna ulazna vrata ovakvih kuća su vrijedila na današnje pare 20 maraka.Zaključavala su se tako što su se sa unutarnje strane podbačala drvetom. Ali, iza tih običnih vrata su se nalazile zlatne duše.U ovakvim kućama je živjelo najmanje desetero čeljadi. Soba za dida i nanu, soba za babu i mamu, soba za musafire, soba za ……
Pored velike familije ovakve kuće su primale ogromna sijela, gosti obavezno noćivali, imale su ove kuće i “starački dom”, pa did i nane nisu morali ići iz svog budžaka. Dvije- tri sobe, a “stotinu soba.” Bilo je tu mjesta za svakoga, čak i za hajvane.
Eh, danas ogromne kuće, musafira nema, konaka pogotovo, a ako organiziramo kakav sohbet nekako ukabulimo da to bude u garaži.
Haj što nema mjesta za dida i nanu, ali nema mjesta ni za nas, često pored velikog broja soba živimo u “ljetnoj kuhinji.”
Ovakve kuće se vjerovatno neće nikad vratiti, ali dragi Bože daj da nam se vrati nekadašnje milenje… Amin!ž
macanovici.net
