Draga i poštovana, moja generacijo, ja sam sada kako me drugi vole zvati navodno „donor heroj“. Ja sam bila i ostat ću simbol mladosti. Ja sam dvadestpedogodišnja djevojka, diplomirana pravnica Minela Zukić. Šaljem vam ovu poruku odozgo sa neba. Ja sam sada gore negdje među zvijezdama. Pozivam i molim sve ljude, pozivam posebno svu omladinu širom svijeta, onda posebno pozivam sve one koji rade u pisanim i digitalnim medijima, pozivam vas, preklinjem, trebam vašu podršku i pomoć. Moji roditelji, babo Sead, majka Nahida i seka Amela osnovali su i pustili u rad Fondaciju „Minelino srce“ u moje lično ime sa samo jednim ciljem da se promoviše i unaprijedi plemenita ideja o doniranju organa da se spasi što više ljudskih života. Moji roditelji dokazali su pred očima cijelog svijeta vrhunac altruizma i duboke empatije svojim plemenitim i hrabrim činom. Ja, Minela Zukić i svi kadaverični donori heroji, ne zaslužujemo da budemo samo kadaveri, mrtvaci i kolateralna šteta.
Mi zaslužujemo da budemo vaš ponos i nacionalni heroji. Nemojte vi nas navodno štiti i skrivati od javnosti nekim vašim nakaradnim zakonima, nekim vašim navodno etičkim i profesionalnim kodeksima, ako svi mi želimo da se o nama samima piše i priča otvoreno i javno. Pitamo vas javno „Zašto onda nema ni slova o nama donorima i našim porodicama u Eurotransplantu i njihovom nekom Frankenštajn zakonu?“ Odgovorite javno, ako šutite znači da nešto skrivate i bježite od istine i pravde. Mi poručujemo i kažemo javno, jedna od najvećih nepravdi u historiji čovječanstva je i nepravda prema svim donorima herojima i njihovim porodicama. Europa se navodno kune u ljudske vrijednosti i demokratiju i kaže da smo svi isti pred bogom i zakonima. Evo pozivamo i prozivamo vas javno, cijeli svijet vas gleda i ovo vidi i čuje, pozivamo vas i molimo ispravite nepravdu prema nama, nikada nije kasno, nemojte dozvoliti da i dalje važi ono pravilo, svi se vi zalažete i kunete za plemenitu ideju oko doniranja organa, samo jelde neka to drugi doniraju. Da li je i ovo ostvaljeno u amanet samo da doniraju organe radnička klasa i sirotinja? Da li se bojite istine da tamo nema i nikada neće ni biti djece od doktora, bogatih, slavnih i javnih ličnosti i njihova djeca umiru i ginu poput svih nas. Istina se nikada ne može i ne treba sakriti. Onda, dajte nam molimo vas makar pravo na sjećanje, dostojanstvo, čast, istinu i pravdu. Mi ne diramo i nećemo dirati nikada ništa vaše ni titule, ni bogastvo, ni vašu moć, ni monopol, ma gdje god vi bili nepravedni, pohlepni, sebični moćnici ovog nepravednog svijeta. Nakon 5 punih godina, moji roditelji su poniženi, srušeni su i potpuno zgaženi, doživjeli su totalni neuspjeh.
Svaki dan, odozgo sa neba čujem babu Seada kako govori da su planirali napraviti Fondaciju „Minelino srce“ po uzoru na zakladu Ana Rukavina u Republici Hrvatskoj i mnogim drugima sličnima u svijetu i predati je u ruke mladim, školovanim, sposobnim ljudima da bi ja, njihova Minela i dalje i vječno živjela u drugim ljudima, zajedno sa njima. Ja, Minela Zukić, danas to vidim ovako, kažu da čovjek umire samo jednom, ja kažem da nije istina, ja Minela Zukić evo umirem ponovo, drugi puta, a ako mi ne pomognete da se ne zaboravi moje ime i imena svih kadaveričnih donora ovog svijeta. Moja draga generacijo, zašto onda žaliti, neka umrem onda i po stotinu puta i neka umrem zauvijek. Ako su već umrle ljudske vrijednosti, poruka svim roditeljima odnosno svim ljudima na ovom svijetu, dragi narode, ja možda i jesam donor heroj, ali više volim da me zovete mojim pravim imenom, Minela Zukić.
Drage majke, dragi očevi, dragi roditelji, vi hvala dragom Bogu svi danas i naveče pokrivate i milujete svoju djecu, radujete se i dijelite svaki njihov uspjeh i sreću, mnogi ste hvala Bogu dočekali i dočekat ćete ako Bog da i da vodite unučiće za ruku, zato pozivam i molim sve vas redom, pomozite i podržite, dozvolite i našim roditeljima i nama lično svim kadaveričnim donorima herojima, kako nas već volite zvati, dozvolite da i mi imamo svoje pravo ime kojem se mi i naši roditelji volimo zvati. Zašto nemamo i hoćemo li ikada imati negdje svoj javni spomenik, trg, ulicu, spomen ploču sa našim imenima ili neki javni registar, negdje neko javno mjesto gdje o nama mogu čuti, čitati, pisati i pričati cijeli svijet. Mi ne tražimo i borimo se protiv toga da nas vi krijete i navodno štitite, od koga i od čega vi nas navodno štitite, recite javno, prije bi se reklo da vi krijete i štitite nešto drugo, a ne nas i naše interese. Mi želimo i tražimo da sve naše bude javno, dostupno i transparentno, mi ne krijemo ništa, ko se nas boji i stidi, neka to izgovori javno. Valjda nakon svega, zaslužujemo pravo na istinu i pravdu, želim da naglasim na kraju i budem kristalno jasna, ja kadaverični donor, Minela Zukić, izjavljujem javno, plemenita ideja o doniranju organa nema i ne smije nikada imati alternativu, plemenita ideja jeste i mora biti vječno iznad i ispred svih nas, da sve ovako mislim, mi smo to dokazali i uradili bi to ponovo, smatramo i vjerujemo da smo uradili ispravno i donijeli smo jedinu ispravnu odluku, mnogo smo ponosni na tu našu odluku i uradili bi to ponovo kada bi se našli u istoj ili sličnoj situaciji. Da je bila obrnuta situacija, ja Minela Zukić, uradila bih ovo isto što je uradio moj babo Sead, majka Nahida i seka Amela. Tražimo i molimo samo ako zaslužujemo istinu i pravdu za sve kadaverične donore svijeta, ako je to nemoguće i previše, recite to javno, neka to čuje, vidi i zna cijeli svijet. Mi smo kadaverični donori, ja Minela, Marco, Danijela, Božidar, čekamo sljedeće, javite se i dignite svoj glas za kadaverične donore i istinu i pravdu.
Iza ovog teksta stoji i napisao je u rahmetli Minelino ime, Minelin otac, babo Sead. Hoću, borim se i pokušavam da ovim pisanjem, da i dalje ostanem čovjek. Znam i više sam nego siguran, neki nečasni pojedinci će pokušati sve ovo iskoristiti protiv mene. Najvjerovatnije, prozvat će me nekim čudakom, a ne bi me čudilo i da odu tako daleko da me proglase i ludim. A ja poručujem svima, sa ovoga mjesta i javno, neka nas pamte, neka nas poštuju i cijene ako to istinski zaslužujemo. A isto tako, neka nas osuđuju i klevetaju, sve je dozvoljeno i ostavljeno savjesti i odgovornosti svakog pojedinca, najteže je danas biti roditelj i čovjek. Posebno pozivam i molim sva srodna udruženja, udruženja dijaliziranih i transplantiranih cijelog Eurotransplanta, a i cijelog svijeta, ako to zaslužujemo stanite uz nas i podržite nas, mi smo uz vas već stali i dokazali smo to i ostajemo sa vama i uz vas vječno po svaku cijenu. Mi nećemo i ne znamo biti drugačiji nego što jesmo, porodica Zukić i Fondacija Minelino srce.
Jedno pitanje za ljudsku savjest, da li je pošteno i realno da u Eurotransplantu ima na stotine udruženja, dijaliziranih i transplantiranih a nema i nikada možda neće ni biti nijednog udruženja roditelja i porodica kadaveričnih donora, još ako tome dodamo da je osnivanju istog prva i najveća prepreka, brana, kamen spoticanja baš ova udruženja, pa zar onda ljudska savjest nije dotakla dno dna ili možda zauvijek nestala.
Pa zar onda nije čovjek čovjeku najveći vuk?
Nemojte se čuditi ništa i pokušajte me razumiti, ja znam i svjestan sam da više ne mogu nikada vratiti Minelu nazad nama, ali zato mogu i hoću boriti se i dužnost mi je i obaveza kao roditelja da se borim za Minelinu čast i ono mjesto koje istinski zaslužuje, ne samo naša Minela nego i svi kadaverični donori svijeta. Ja neću i ne mogu dozvoliti da nečasni pojedinci gaze po njihovom dostojanstvu, svetim zaslugama i časti. Hej vi, nečasni pojedinci, ne gazite po njihovim mrtvim tijelima i ne posipajte se njihovim pepelom, svi vi koji u ovome dobrovoljno učestvujete, znate li da je šutnja ponekad velika nepravda i zločin. Ako smatrate da radimo nešto pogrešno, dužnost vam je i obaveza da nas spriječite i upozorite, možda vam budemo zahvalni jednog dana na tome. Ovaj videozapis posvećen je kadaveričnim donorima, Mineli, Marcu, Danijeli, Božidaru, čekamo dozvolu za sljedeće.
Ako želite saznati više o nama posjetite naše dvije Facebook stranice: Sjećanje na Minelu Zukić i Fondacija „Minelino srce“. Tu imate mnogo objava, videozapisa, sve su različitog sadržaja. Isto tako, pozivamo i otvaramo javni forum ispod naših objava, pišite i pitajte, na svako vaše pitanje, dobiti ćete iskren i opširan odgovor. Puno vas voli, cijeni i poštuje porodica Zukić i Fondacija „Minelino srce“.
ZAVIDOVICI
Ko to nama porodici Zukić ne da mira u sopstvenom gradu, ko to „kalja“ i „pljuje“ po Minelinim stazama mladosti? Ko to želi da ponizi i uništi do kraja naš mir za kojim tragamo 5 punih godina? Danas su pale maske, danas je sve isplivalo na površinu. Mi porodica Zukić i Fondacija „Minelino srce“ želimo od srca da se zahvalimo svim udruženjima dijaliziranih i transplantiranih cijele Bosne i Hercegovine kao i svim njihovim članovima osim Federalnog udruženja, predsjednika i podpredsjednice udruženja
. Hvala vam svima što niste prisustvovali 25.5.2019. po nama nepravednom i nepotrebnom skupu potpisivanja donorskih kartica u opštini Zavidovići. Da smo prepoznali i vidjeli taj dan makar jednog člana bilo kojeg udruženja, iz poštovanja prema istom nikada ne bi napisali ovaj tekst niti bi ikada napisali i objavili ova dva po nama poučna i edukativna videozapisa. Predsjednik i podpredsjednica natjerali su nas na ovaj očajnički korak, a evo i zašto. 25. Maj je Dan mladosti odnosno dan je stradanja mladosti na Tuzlanskoj kapiji gdje je stradalo ja mislim 71 mladih ljudi i taj dan je Dan žalosti u Tuzli. Po meni, trebao je biti Dan žalosti u cijeloj BiH pa i u Europi. I Minela Zukić je simbol mladosti, i jedan je od simbola grada Zavidovići. Taj dan, moja supruga Nahida i kćerka Amela postile su kao i svaki dan do tada. Mjesec je svetog i časnog Ramazana, a ja sam veoma bolestan i skoro nepokretan poslije četvrte operacije kuka.
Često mi se upali noga, ponovo mi nažalost puno curi rana i nisam nikako dobro, ma skroz sam loše i najvjerovatnije neću nikada više ni biti dobro. I pored svega toga, čvrsto smo odlučili taj dan provesti na Minelinom mezaru odnosno moramo tačno biti na mezaru u periodu od 11-14h, u isto vrijeme kad je planirano održavanje ovog skupa Minela neće i nikada ne smije biti tužna i sama. Bio je to još jedan od najtežih dana u našim životima. Proveli smo taj dan ponovo u velikoj boli, tugi i suzama. Gledao sam nemoćan kako supruga Nahida i kćerka Amela prolijevaju rijeku suza. I ja sam plakao na svoj način duboko u duši. Danas nam nije zaboden nož u leđa nego pravo u srce. Neka se onda sve zapiše, priča, pamti, a zaboraviti se nikada neće i ne smije.
Ko je organizovao ovaj skup i sa kojim namjerama i ciljem? Zna pravu istinu samo ta osoba odnosno osobe. Te kobne noći 30. 8. 2014 Minela je bila u istom tom gradu gdje je trebala početi raditi na dan svoje smrti. Taj dan otišla je, potpisala ugovor i ostala sa sestrom Amelom i društvom da to proslavi, koračajući ponosno svojim stazama mladosti. Vraćajući se kući, kasno, tu noć desila se ta strašna saobraćajna nesreća. Minela više nikada nije došla i vidjela svoju kuću i svoje roditelje. Sve se to desilo samo nekoliko kilometara od mjesta održavanja ovog skupa. Svake godine na Minelin rođendan, 22.7. u mjestu Stari Stog, sa mjesta Mineline nesreće, mi zainteresovani nastavljamo Minelin nikada završeni put prema porodičnoj kući u Ribnici a zatim nastavljamo put na Minelin mezar u Gornjoj Gosovici. Ovaj plemeniti i humani pohod nazvali smo „Marš Sjećanja Minelinim stazama mladosti“.
Dragi narode, da li trebam više bilo šta govoriti? Sve ostalo pročitajte sami između redova. Ja mislim da su ovim katastrofalnim i nepromišljenim potezom dali sebi „autogol“. Kako ono kaže ona narodna poslovica: „Ko drugom jamu kopa, sam u istu pada“ i „Ne može te niko ukopati kao sam sebe“! I na kraju: „Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da …“
Fondacija Minilino srce,,,,
〈macanovici.net〉
