Meni su uvijek stariji insani dragi, jer većinom oni čuvaju ognjište i žive sami. Mileva Marinković ima 81 godinu, živi u mjestu Mekinjar kod Udbine u Hrvatskoj. Već godinama živi sama. Kako mi veli – ima tri ćerke udane, dođu i obiđu me kad god imaju vremena.
Za sve ove godine koliko ovdje živim, mnogo ljudi je odselilo i doselilo, ali ništa nije kao što je nekad bilo. Svi su se zabavili o sebi i brinu svoju brigu, a ja sam uvijek sama. Od svega su mi najgore noći, ne mogu da spavam, naviru mi svakakve misli i sjećanja. Ono što mi unese tračak svjetlosti je to što znam da će kada svane prvo što čujem veseli glas golubova kako guču i kao da mi govore – nisi sama sve dok mi slijećemo u tvoju avliju – priča mi baka Mileva.
Rodbina je, priča, daleko a i to roda što je ostalo svi su ostarili i iznemogli, pa niko nikome ne može doći.
S obzirom na to šta sam sve preživjela, shvatila sam da sa tim moram živjeti. Dok si mlad treba čuvati zdravlje za stare dane.
Eh Hasane, neka te u životu sreća prati, neka te zdravlje uvijek dobro služi na svakom danu i koraku. Hvala ti kad si me obišao, hvala ti što si u moju avliju svratio, hvala ti što poštuješ i obilaziš stare bake, majke i nane.
Tiho posmatram baku Milevu, oči joj tužne, željna da vidi svoju djecu, da ih dočeka na kućnom pragu. U mislima je često zabrinuta. Sve dok vatra na ognjištu gori, dovoljno nam govori da nam je majka živa i da se svojoj djeci nada. Dešava se da, i kada su živi i zdravi, suviše često sjede sami, negdje u svojim hladnim, penzionerskim kućama, a ponekad i u staračkim domovima.
I sve je dobro dok na ognjištu vatra gori! Teško je mnogima, kad se vatra ugasi, ostane pusta kuća, prazna avlija, a ni MAJKE više nema…
Autor: Hasan Keranović
macanovici.net
