Razgovor sa cvijećem
U svom radu Huska je prepoznatljiv: uvijek žuri i čas mete ulicu, čas siđe u potok da skloni flaše sa mreže, čas čisti travu oko cvijeća. A, posla ne manjka. U zimskom periodu radi u zimskoj službi, a kada se posljednji snijeg digne sa zemlje, Huskin posao se najviše veže za cvijeće.
„Mene kad cvijeće vidi, odmah bolje raste. To je kao kad imate neku malu životinju pa je pazite. Tako i cvijeće“, reći će sa osmijehom i priznati da sa cvijećem razgovara: „Cvijeće se meni obraduje.“
Osim cvijetnjaka po Cazinu, Huska ima i vlastiti cvijetnjak jer smatra da sve kreće od nas samih. Zbog njegove spretnosti i dobrog rada, ljudi ga traže da im nakon svog redovnog posla uredi vrt ili okućnicu:
„Manje sada radim to jer sam uvijek zauzet po gradu.“
Vrijedne Huskine ruke nisu pauzirale ni za 1.maj. Cvijeće treba vodu, a i ima nesavjesnih građana koji ostavljaju smeće na mjestima koja nisu za to:
„Mnogi na izletišta sa punim prikolicama, a rijetki se vrate po ambalažu. To opet završi u Uni (rijeka) ili po trnju“, žalosno konstatira.
No, osmijeh na lice mu se navuče na upit da li je sretan u svom poslu.
„Ja sam zadovoljan svojim poslom i sretan sam, a posebno jer sad sve cvjeta, buja i lista. Ali, imam tu i podršku svoje supruge Merse“, iskren je.
Za Huskine vrijedne ruke čuli su mnogi. Na takmičenjima koje organiziraju komunalna preduzeća uvijek osvoji neku od nagrada. Sve glasnija su šaputanja da bi mu i Cazin mogao dodijeliti specijalno priznanje.
Na pomen ovoga, osmjehnu se i oči mu zasjaše. Na kraju samo reče:
„Od rada se može živjeti. Najgore je sjediti skrštenih ruku, uzeti skupi mobitel i govoriti: ‘Bože daj’, a ništa ne raditi.“
Svojim žurnim korakom uputi se ka jednom od mnogobrojnih cazinskih cvijetnjaka. Sunce je okupalo raznobojne latice sa kojima Huska svaki dan razgovara i koje pazi kao svoje ljubimce. Možda zbog te ljubavi tako i raste.
Tekst je napisala Lejla Hairlahović – Hušić
Macanovici. net
