Svaki put sa dolaskom ljeta, naš grad, naše selo, kao i svaki drugi u Bosni i Hercegovini posjećuje dijaspora. Ljudi koji su rođeni ovdje ili su im familije ovdje a njihovo mjesto boravka je negdje drugo. Po bijelom svijetu rasuti, ostavljajući rodni kraj i svoju majku.
Tako mnoge majke svakog ljeta stidljivo pričaju ne želeći da joj se na licu vidi koliko joj nedostaju njena djeca.
Šta misliš kad bi mogao moj sin Ahmo doći? Ne znam majko još, neki dan smo se čuli, ne zna ni on još kada će, nešto mi reče možda u septembru, možda će za Bajram …Ma hajde jest’ malo kraći dan ali šta fali, lijep je i septembar- veli jedna majka. Samo da moj sin kući dođe.
Rekla bi to i odlutala mislima vjerovatno na kalendar, računajući koliko još dana ima do Bajrama, šta sve mora kupiti da pripremi doček. Siguran sam da je za tu priliku uštedila nešto novca od svoje male penzije, otkidajući sebi od usta, da svog sina dočeka kako treba i da mu pripremi sva ona jela koja on voli – veli jedna majka.
Šta ćeš sinko moj, hajde neka insan ima samo zdravlje hvala Dragom Bogu. Ja ću i dalje da čuvam ognjište i kućni prag gdje su se moja djeca rodila. Moj sinko živa glava će uvijek doći kući kad – tad.
Koliko li samo majki svoju djecu željno iz tuđine isčekuju.
Autor: Hasan Keranović
macanovici.net
