Zulić: S pet godina uz rahmetli oca naučio svirati
Foto: D. Stojnić
Mirsad Zulić (66), rodom iz Brđana kod Kozarca, punih šest decenija druguje sa sazom. Saz je s njim i u Americi, u Čikagu, gdje s porodicom živi od 1994. godine, ali i tokom posjeta rodnom Kozarcu kod Prijedora, gdje smo i razgovarali s njim.
Iskreno priznaje da su te posjete sve duže, pa će posljednja potrajati sedam mjeseci, nakon čega se vraća u Čikago, gdje ima suprugu, dvoje djece s porodicama i petero unučadi. I u Čikagu i u Kozarcu ima po jedan saz, jer bez tog instrumenta, jednostavno, ne može.
Slobodno vrijeme
– Jedini sam sazlija u svojoj porodici i jedini na potezu od Bihaća do Banje Luke. I jedini sazlija u Čikagu i Sjevernoj Americi – kaže Mirsad, koji saz jedino nije svirao u kabini kamiona u kojem je kao vozač zaradio zasluženu penziju.
Objašnjava da nije imao vremena. Ali, zato svaki slobodni trenutak koristi za druženje sa sazom. Pa je tako, kad je stigao na odmor u Kozarac, sebi kupio ovaj instrument.
Često zasvira sestri Nurfeti
– Kupio sam ga od poznatog sazlije Ćamila Metiljevića iz Hrasnice, koji je sedamdesetih i osamdesetih godina na sazu pratio Eminu Zečaj, Zehru Deović i sve one koji znaju šta je prava sevdalinka. Prije mjesec dana otišao sam kod njega i kupio saz, koji sam platio 500 maraka – priča Mirsad. On je s pet godina uz rahmetli oca naučio svirati ovaj instrument.
Dobra muzika
– Moj je otac pravio saz i svirao na njemu. Bio je učitelj pjevanja, sviranja i usmjeravanja na interpretiranje sevdaha. Kako onda, tako i sad, a u međuvremenu sam u Čikagu snimio svojih šest albuma sevdaha – kaže Mirsad i dodaje da je saz instrument namijenjen onima koji imaju osjećaj za dobru muziku i sevdah prije svega.
Kada ne svira u kućnom ambijentu za rodbinu, pogotovo sestru Nurfetu Mahić, koja uživa u sevdahu i nerijetko zaplače uz njegovu muziku, za prijatelje i komšije, onda svira na koncertima. Nerijetko i onim humanitarnim. I to u Americi. Nažalost, Mirsad trenutno nema nasljednika u sviranju saza, mada bi, kako kaže, volio nekoga naučiti tom umijeću.
– Izgleda da ću ostati jedini sazlija – zaključuje s osmijehom Mirsad.
Ovdje mi je srce puno
Prije dva mjeseca Mirsad je otišao u penziju. Naredne godine vrijem namjerava poloviti na ono koje će provesti u Kozarcu i ono u Čikagu. – Supruzi treba do penzije četiri do pet godina. Tada ćemo dolaziti na duži period, jer ove ljepote kakva je u mojim Brđanima i Kozarcu nema nigdje… Probudim se i bacim pogled na Kozaru i Kozarački kamen, o kojima sam napisao i pjesme… i srce mi puno – kaže Mirsad.
avaz.ba
