Ognjište je bilo centralno mjesto kuće i porodice oko kojega se okupljala čeljad, gdje se razgovaralo i rješavali kućni problemi. Često se kaže ili smo imali priliku čuti:
„Neće me niko sa ognjišta protjerati!“, „Čuvaću svoje ognjište!“, „Vratiću se ja na didovo ognjište!“, „To je naše drevno ognjište!“
Tako ponavljamo zavjet, katkad i nesvjesno, iste dubine i snage kakav su ognjištu upućivala pokoljenja prije nas.
Jednom od najtežih narodnih kletvi i danas se smatra: „Ognjište ti pusto ostalo“ ili u varijanti „Vatra ti na ognjištu utrnula“, imperativna je narodna poslovica: “Ne napuštaj kućni prag i ognjište”!
Razlozi za ovakva naša mnoga spominjanja ognjišta leže u specifičnoj ulozi koju je ono imalo u narodnoj davnini. Ono je bilo mjesto svjetlosti, zajedničkog okupljanja porodice, zajedničke molitve, mjesto topline u zimskim danima, mjesto gdje se spremalo jelo. Dakle sve ono što vatra predstavlja čovjeku to predstavlja i mjesto na kojem se vatra loži.
Osim što je narod u zakletvama ognjište, zapisana su i svjedočanstva da su se naši preci na samom ognjištu zaklinjali što je smatrano jednakim kao da su zakletvu učinili na svetom mjestu. Na ognjištu se također mirilo i rješavalo probleme.
Upravo zato, naš narod je uveo veliki broj običaja u vezi sa ognjištem, od kojih jedan dio predstavljaju zabrane. Ognjište se nije smjelo srušiti ili oštetiti.
Ognjište se ne smije psovati, ne smije se pljunuti ili obeščastiti, ne smije na njega nikakva nečistoća ljudska doći, niti da se po njemu gazi.
U današnjem vremenu mnoga su ognjišta zaboravljena, neka su davno i napuštena, na nekima se vatra davno ugasila.
Hasan Keranovic
macanovic.net
