Ismijavanje situacije, bahato ignorisanje uputa, panično gomilanje brašna ili potreba da se šire negativne i često netačne informacije. Ovo su pojave kojima trenutno nikako nije vrijeme ni mjesto, ali ih bilježimo u javnom prostoru u najvećem broju.
Zašto je to tako sigurno bi najbolji odgovor dali sociolozi i psiholozi, ali kako i oni sada imaju prečeg i važnijeg posla, svaki pojedinac bi trebao staviti prst na čelo i dobro razmisliti o svojoj ulozi i onom što čini u ovim okolnostima.
Pandemija corona virusa razvija se na cijeloj planeti. Kompletan sistem života se mijenja i niko nije pošteđen promjena. Stvari nikada nisu bile ozbiljnije i vjerovatno nikada ništa više neće biti kao što je bilo ranije. I zbog toga ne možemo i ne smijemo biti neodgovorni i sebični.
Ne, nema ni mjesta pesimizmu ni panici ali ni glupostima! Jednostavno, trebamo biti ozbiljni, odgovorni i solidarni.
Poštivanjem samoizolacije koja vam je naređena spašavate živote. I obrnuto. Zar je vaše „ samo da se provozam i samo da obavim nešto“ vrijedno bilo čijeg straha, a kamoli života? Vaše „samo“ igra ogromnu ulogu jer vi niste sami na ovom svijetu, niti na ulicama kojima se kreću ostali ljudi.
Otkud vam pravo da se ljutite na one koji vas upozoravaju na držanje socijalne distance ili one koji vas prijavljuju jer kršite samoizolaciju? Zar zaista pristajete povjerovati u opasnost tek onda kada vaš roditelj, dijete, supružnik završi u bolničkom izolatoriju?
Biti čovjek nije teško, a kako svaka kriza prođe pa će i ova, ostaće nam samo sjećanje jesmo li i kakvi smo bili ljudi kada je bilo najteže. Treba li nam gorak okus takvog sjećanja?
