Ja sam dječak koji nema oca. Moj otac je živ. On je moju mamu ostavio i otišao da živi sa drugom ženom. On me ne posjećuje. Ja neznam kako on izgleda…“ piše Adem Šekić u pismu koje je napisao aktivistima „Sadake“.
Okupirani ubrzanim tempom života, svojim svakodnevnim problemima i obavezama i ne primjećujemo sve ono što se dešava u našoj neposrednoj blizini. Sudbina nas često odvede na neka druga mjesta i u neko drugo vrijeme u kojem i nismo svjesni koliko je teških životnih priča i sudbina. Jednu takvu priču i svoju sudbinu podijelio je dječak Adem Šakić sa članovima i aktivistima Humanitarne organizacije „Sadaka“ iz Bužima. Iako se o ovom dječaku brinu već duži vremenski period nisu ni slutili da će im prilikom zadnje posjete mali Adem napisati pismo i objasniti u nekoliko rečenica sve svoje želje. A želje dječaka Adema su skromne i jednostavne. On samo želi upoznati svog oca i svoju nerođenu braću, želi da mu u tome pomognu dobri ljidi i da ih Allah nagradi.
Pismo dječaka Adema Šekića:
„Ja sam dječak koji nema oca. Moj otac je živ. On je moju mamu ostavio i otišao da živi sa drugom ženom. On me ne posjećuje. Ja neznam kako on izgleda. On sa drugom ženom ima dva sina. To su mi kao braća. Moja životna priča će da rastuži neke ljude koji se za mene više brinu nego moja mama. Moja mama ima problema sa jednim okom. Stalno ga operiše. Naravno, teško mi je ali moj život ide dalje, a volio bih upoznati svoga oca i svoju braću. To je moja životna priča, da mi pomognu ljudi dobre volje da ih Allah nagradi“
