Godišnje radim oko 140000 km sa autobusima pa se osjećam pozvano nešto reći na ovu temu… sjetite se svi koliko puta ste potrubili autobusu jer vam smeta!? Koliko puta ste blicali na autoputu autobusu jer vam smeta!? Koliko puta ste se kao putnik žalili na klimu!? Koliko puta ste se žalili na glasnoću radija!? Koliko puta ste prigovarali vozaču zašto ne vozi brže da dođete na odredište prije!? Koliko puta niste htjeli ni poslušati da vozač ima zakonsko radno vrijeme i pauzu!?
Koliko puta ste pri povratu sa izleta molili vozača da stane “tu na kratko samo da iskočite iz autobusa”!? Od svih tih vaših molbi i pitanja nas boli želudac. Boli nas želudac jer ako vam udovoljimo krivi smo, ako ne udovoljimo nevaljamo… Dragi moji prijatelji, sutra sam možda ja na ovakvim fotografijama!
Možda je neki moj kolega… i zato shvatite da je to “kruh sa sedam kora”! Ni ova priča kao ni mnoge do sada nisu crno-bijele! Taj vozač je želio doći doma, donijeti obitelji kruh, zagrliti obitelj, naspavati se i opet otići na put… njegov odabir nije bio da bude umoran, njegov odabir nije bio da ubije autobus ljudi… to je bio njegov posao i desilo se! Nemojmo ga razapinjati jer nismo ni one “tatine sinove” koji su novim bijesnim automobilima ubili mnoge! A to nije ista kategorija ljudi niti prekršaja!
macanovici.net
