Dok je kao dječak, u izbjeglištvu u Njemačkoj, pohađao mektebsku nastavu Fadil Arifović poželio je da jednog dana klanja namaz u fočanskoj Aladža džamiji. Na mjestu Aladže tada su se nalazili samo ostaci njenih eksplozivom raznešenih zidova, a Fadil bi se morao zamisliti nad kartom da bi pokazao gdje se tačno nalazi Foča. 1. avgusta 2007. njegova želja je uslišena i ove godine Fadil ef. Arifović obilježava mali, ali njemu i njegovom džematu jako važan jubilej – deset godina rada na dužnosti imama džamije u Jeleču, u MIZ Foča.
– To je velika Allahova blagodat, na kojoj sam mu neizmjerno zahvalan. Biti ovdje, provoditi dane ramazana sa svojim povratnicima, dijeliti s njima sudbinu je nešto čime sam počastvovan i nadamo se da ćemo svi mi koji hizmetimo u ovom vremenu, na ovom prostoru, biti nagrađeni od dragog Boga – kaže za Avaz, mladi fočanski imam.
Teško vrijeme i dobri ljudi
Imao je samo šest godina kada je sa roditeljima i ostalim stanovnicima pograničnog mjesta Šepak kod Zvornika protjeran. Na Petrovdan, 12. jula autobusima su prevezeni za Loznicu. Njihove živote spasili su mukotrpni pregovori rahmetli Fadila Banjanovića Bracike sa srpskim rukovodstvom koje je preuzelo svu vlast, ali i činjenica da je prognanike po dolasku u Loznicu popisao Crveni križ.
Prognani Zvorničani tražili su put za izlazak iz Srbije. U Subotici su nekoliko večeri spavali u parku, pod vedrim nebom, u Mađarskoj oko dva mjeseca bili smješteni u jednom objektu, da bi Fadil sa porodicom, uz pomoć tetke, stigao do Njemačke.
– U svakom teškom vremenu ima i dobrih ljudi. Dok smo bili u Loznici nismo imali adekvatan smještaj, nismo imali kupatila i higijena je bila na veoma niskom nivou. Pojedini Srbi su nas vodili svojim kućama, dali nam kupatila na korištenje, davali nam kahve jer je nismo imali. Nisu svi ljudi isti i ja sam im u svoje i ime svojih roditelja zahvalan – kaže Arifović.
Iz Njemačke su se vratili čim su imali priliku. Fadil je osmi razred završio u Kalesiji, a potom upisao Gazi Husref-begovu medresu. Dvije godine radio je u MIZ Konjic, a onda ugledao oglas kojim se traži imam u okolini Foče. Zbog svoje odluke da dođe u mjesto iz kojeg su mnogi otišli nikada nije zažalio. U Jeleču živi sa porodicom.
– Čovjek može nešto poželjeti i nakon 20 i kusur godina Allah dž.š učini da se to i desi. Sjećam se prije dvije godine zajedničkog iftara na temeljima Aladže, kada mi je goraždanski muftija ponudio da predvodim namaz. Prvo, ja ne znam kako sam od dragosti i ushićenja sklanjao tu teraviju. Tad su mi te misli bujale u meni, to mi je bio jedan od najljepših namaza koje sam ikada obavio u svom životu – priča nam Fadil ef.
Ramazan je danas drugačiji nego prije, po broju ljudi koji žive u mjestima poput prelijepog Jeleča, ali i novom adetu organizacije masovnih iftara koji Fadila brine, jer smatra da se tako gubi jedna od čari ramazana kada su se tradicionalna bosanska jela s puno brige i ljubavi pripremala kući, a ne u restoranima i kada je poziv na iftar upućivan rodbini, bližnjima, komšijama. Ipak, raduje ga što u Jeleču i Foči nakon svega ima ramazana, iftara, ljudi u džamiji i na iftarima.
Bratska ljubav
Bratska ljubav među vjernicima razbukti se tokom ramazana, a Fadil ef. smatra kako ona treba biti jača, jer moralna podrška i opravdanja više nisu dovoljna. Očekuje da prognani bar na godišnjicu stradanja Jeleča ili Dan šehida dođu i dodirnu bijele nišane više od 100 njegovih stradalih stanovnika, susretnu se sa rodbinom, komšijama, druže se i čuvaju svoj identitet i historiju.
– Drina je naša druga Meka, naša druga Kaba, prema kojoj se moramo okretati, koju moramo hodočastiti. Ovdje su naši preci bili, a mnogi su životi dati za ovaj djelić naše domovine. Drinu ni u kom slučaju ne smijemo napustiti, jer svi mi koji smo otišli sa svojih ognjišta učinili smo jedan od suneta Poslanika, preseljenje iz jednog u drugo mjesto. Ali da bismo upotpunili tu našu hidžru potrebno je i da se vratimo. Kada je Muhamed a.s. napuštao svoju rodnu Meku, okrenuo se prema njoj i kazao: „Nikada te ne bih napustio da nisam primoran na to, ali ću ti se jednog dana vratiti“. To je i moj životni put. Okrenimo se prema Drini i recimo, bili smo primorani da te napustimo ali jednog dana ćemo ti se vratiti – ističe Fadil ef. Arifović.
autor -MM
