Iako je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine posthumno odlikovalo samo devet heroja odbrane Bosne i Hercegovine Ordenom heroja oslobodilačkog rata, mnogo je onih koji, iako nisu dobili ovo najveće prizanje, žive u sjećanjima i legendama, prenosi INS.
Ejub Golić zasigurno je jedan od njih. Ejuba Golića, prijeratnog autoprevoznika iz bratunačkog mjesta Glogova, Bog dade ratnikom. I to ne običnim, nego onim čije će herojstvo još dugo živjeti u usmenim predanjima podrinjskog insana. Za ovog nadasve mirnog čovjeka, koji je stao na čelo Samostalnog brdskog bataljona Glogova 28. divizije Armije RBiH, tokom ratnih godina u Srebrenici i okolici govorilo se „da gdje Golić udari sa svojim Glogovcima, tu trava ne raste”. Ejub Golić nikada nije puno pričao, a kada bi i došao u priliku da nešto kaže, obavezno je govorio: „Nema te četničke linije koja se ne može probiti.“
Brigadir Naser Orić, ratni komandant 28. divizije Armije RBiH, sjeća se trenutka kad je upoznao Golića.
– Tokom jedne akcije upoznam Ejuba Golića. Vidim momka, uniforma na njemu, kriv mu nos, zubi raštrkani kada se smije, ima zelenu beretku i uniformu sašivenu od one stare zelene starinske store, što su se stavljale kada hoćeš da zamračiš prozore u selima. Pitam ko je taj momak. Kažu mi: „To je Ejub Golić iz Glogove. Prije agresije bio autoprevoznik, jedini nije htio predati naoružanje Srbima u maju 1992. godine.“
Četnici tražili da Bošnjaci predaju oružje, da potpišu lojalnost. Kada su se neki predali i potpisali lojalnost, sutradan četnici došli u Glogovu i sve ih pobili. Međutim, Ejub njima nije vjerovao, on je pobjegao u šumu sa nekoliko svojih pristalica i došao na prostore Srebrenice i Blječeve, dio bratunačke općine. I ostali s nama. U početku su bili raštrkani, kasnije ih je Ejub ujedino i napravio bataljon. To je bataljon koji je bio stvarno jedinica pravih i odanih gazija. Može četnik artiljerijom razvaliti sve, pobiti puno branilaca, ali Ejub nije htio pustiti liniju. Zasigurno, Ejub će kao heroj ostati jedan od simbola odbrane Podrinja. O njemu će naša djeca pričati i u budućnosti kad nas, njegovih savremenika, ne bude među živima – kaže Orić.
Okrutna je sudbina ratnika. Kao što to obično biva sa herojima, teško su se snalazili van ratnih okršaja. Tako se i Ejubu Goliću desilo da 1993. godine napravi kobni potez kajanja.
Prvog dana aprila 1993. godine u Srebrenici, u stanu Refika Mehmedovića, na četvrtom spratu zgrade Robne kuće, došlo je do svađe na sijelu u kojoj je i Golić bio akter, kada se dogodilo dvostruko ubistvo.
Naser Orić 1. marta 1995. dobio je poziv iz Generalštaba Armije RBiH da krene za Žepu, odakle će helikopterom biti prebačen u Zenicu. Na naredbi je pisalo da obavezno povede i Golića, kako bi se ispitao kobni slučaj iz 1993. godine.
Golić je sa Orićem i grupom oficira odletio helikopterom iz Žepe 18. aprila 1995. godine oko tri sata ujutro. Nakon kraćih izjava datih Službi bezbjednosti Drugog korpusa Armije RBiH, odlučeno je da se vrati u Srebrenicu, uz napomenu da će se sudski postupak sprovesti po okončanju agresije.
Golić se našao u posljednjem helikopterskom letu za enklave, koji je kobno završio padom, prilikom spuštanja na planini Igrišnik kod Žepe, ujutro 7. maja 1995. godine. U tom letu, poginula su tri člana helikopterske posade, tri doktora koja su krenula u ispomoć srebreničkoj bolnici i još šest putnika, dok je 10 putnika, među kojima i Ejub Golić, bilo teško povrijeđeno. Dva mjeseca i četiri dana nakon teške povrede, Ejub Golić je posljednji, 11. jula 1995. godine, sa svojim borcima vodio ulične borbe u Srebrenici, kad su „Vukovi sa Drine” već bili ušli u napušteni grad.
Kada su napaćeni Bošnjaci srebreničke enklave krenuli 11. na 12. juli 1995. godine iz sela Šušnjari u svoje najneizvjesnije i najkrvavije tamne bosanske noći, komandant 284. brigade Armije RBiH Veiz Šabić našao se na čelu, a Ejub Golić na začelju kolone života i smrti duge 15 kilometara.
Nakon prvih i najkobnijih zasjeda u rejonu Kameničkih brda i Pobuđa, ljudi iz kolone koji su uspjeli preći putnu komunikciju kod Nove Kasabe i Konjević-Polja, preko Cerske su se okupljali na proplanku planine Udrč i spremali nastaviti put dalje preko rijeke Drinjače i Glođanskog brda prema Zvorničkoj Kamenici, te dalje ka slobodnoj tuzlanskoj teritoriji.
Na čelo razbijene i izbezumljene kolone prelazi Ejub Golić. Iako je još osjećao posljedice povreda nakon helikopterskog pada, preuzima odgovornost, uzima kapitensku traku i daje dodatni motiv velikom broju onih koji su već jednom nogom bili na cesti prema Mladićevim krvolocima da se predaju. Nakon nekoliko teških zasjeda u rejonu bošnjačkih zvorničkih sela, srebrenička kolona 15. jula 1995. godine u podne stiže u Križevačke Njive, nadajući se da ih tu čekaju borci Drugog korpusa Armije RBiH.
Nada je bila uzaludna. Komandanti Veiz Šabić i Ejub Golić krenuli su sa izvidnicom da vide gdje bi mogli biti srpski položaji. Tada su sa područja Motove Kose oko 14 sati ugledali džamiju u Nezuku i shvatili da su blizu slobodne teritorije, te uspostavili vezu sa jedinicama Drugog korpusa Armije RBiH. Pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske napadaju teškom artiljerijom kolonu bošnjačkih mučenika. Komandant Veiz Šabić je teško, a glavni junak drame Ejub Golić smrtno ranjen. Golić će nakon dva sata, na kapiji slobode, izdahnuti.
Šemso Salihović, ratni komandant Cerske, koji je i sam teško ranjen u zadnjem proboju na Baljkovici, o pogibiji Ejuba Golića kaže: „U jeku borbe, tu, na Tisovoj kosi, teško je ranjen veliki gazija Ejub Golić. Ipak, povikuje: Naprijed, braćo! Četnici su razbijeni. Bježe! Hvatajte ih žive! Nije prošlo ni nekoliko minuta, a umro je veliki gazija Ejub Golić.
Zajedno sa njim umire mladi Nijaz Kadrić. Možda je i sam Ejub Golić mislio da ne može poginuti, možda sam i ja to mislio o njemu, možda smo svi to mislili o Ejubu Goliću!
Toliki je to gazija bio.
Vidjevši da je smrtno pogođen, Ejub Golić je rekao svojim najbližim suborcima: “Mi smo uspjeli. Do slobodne teritorije ostalo je još vrlo malo. Vi morate doći do odredišta, kad budete svi na sigurnom, tek tada recite vojsci da sam poginuo.”
Ove posljednje Golićeve riječi njegovi saborci su ispoštovali, što se vidi i na TV snimcima, kada ljudi iz kolone tek u Nezuku 16. jula 1995. godine, nakon proboja, saznaju šapatom jedan od drugog da je komandant Golić poginuo, noć prije konačnog proboja.
Tako je otišao Ejub Golić, tragičar i simbol herojstva Podrinja. Onaj kome je bilo oduzeto čulo straha. Njegov brat Safet sa nekoliko saboraca zakopao ga je u jedan napušteni srpski rov u blizini Baljkovice. Golićeve gazije, nakon nekoliko mjeseci, vratili su se kroz neprijateljske linije po tijelo svog komandanta, iskopali ga i dostojanstveno ga ukopali u Živinicama. Posmrtni ostaci komandanta Golića 11. jula 2010. godine iz Živinica su preneseni u Potočare.
– Svi ljudi u Podrinju znaju da je moj brat trebao dobiti Orden heroja oslobodilačkog rata, međutim, on nikada nije dobio ni “Zlatni ljiljan”, a dobijale su ga kafe-kuharice, pa i Sead Delić, komandant Drugog korpusa, koji nije ni prstom mrdnuo da se pomogne nama u koloni prilikom proboja, a u objašnjenju dodjele “Zlatnog ljiljana” stoji da ga je dobio zbog velikih zasluga oko proboja i izvlačenja Srebreničana u julu 1995. godine – kaže Safet, brat rahmetli legendarnog komandanta Ejuba Golića.
