Uspješno smo obilježili i završili još jedan Marš sjećanja „Minelinim stazama mladosti“ kao i svake godine velika obaveza, velika odgovornost, stres, velika bol i tuga, srca nam se slamaju ali opet nešto što više ne možemo, ne smijemo i nećemo zaboraviti i napustiti. Bila bi to najveća izdaja koju bi čovjek mogao napraviti. Mnogi ne znaju i ne razumiju šta je to Marš sjećanja „Minelinim stazama mladosti“ i koja je njegova namjena i naša obaveza. Zašto to sve radimo, da li je ispravno da to organizujemo svake godine.
Evo pokušaćemo objasniti i bilo bi nam puno drago da nas što više ljudi pokuša razumiti, shvatiti, bude nam podrška. Dragi ljudi, budite uz nas molimo vas i olakšajte nam, pomozite sve ovo što radimo. Marš sjećanja, Minelinim stazama mladosti je jednostavno jedan dan u godini koji želimo i hoćemo posvetiti našoj rahmetli Mineli Zukić. Zašto baš u ovo vrijeme i datum? Naša Minela je rođena 22. Jula 1989. I uzeli smo ovaj datum kada je Minelin rođendan koji simboliše Minelinu mladost. Imala je 25 godina kada je zauvijek otišla, bila je mlada, lijepa, školovana, voljela je cijeli svijet, najviše je voljela djecu, voljela je prirodu, životinjski svijet, naše planine, voljela je svoje rodno selo Gornju Gosovicu zato ima ovaj Marš sjećanja simboličan naziv Minelinim stazama mladosti
. Onda, osnovali smo Fondaciju „Minelino srce“, mi porodica Zukić donirali smo Mineline organe, mi promovišemo tu plemenitu ideju o doniranju organa, mi imamo na Facebooku dvije stranice „Sjećanje na Minelu Zukić“ i „Fondacija ‘Minelino srce’ „ i na tim stranicama pišemo cijelu našu životnu priču, sve to radimo za našu Minelu, da se ne zaboravi, naša Minela je zaslužila da je pamtimo. 23. juli 2017, još jedna neprespavana noć, danas krećemo na još jedan Marš sjećanja „Minelinim stazama mladosti“, ja sam teško bolestan, slomljen mi je kuk a hoću da pređem cijelu stazu. Ne, bez mene ne bi ni bilo današnjeg Marša sjećanja, ne smijem pustiti tuđu djecu u planinu bez mene, obaveza je to i velika odgovornost. A onda, pitamo se, hoće li danas doći iko od učesnika Marša sjećanja. Mi smo napisali da organizujemo u krugu porodice. Ne, nikog nismo pozvali posebno zato što bi tome koga pozovemo stvorili obavezu, a mi uporno govorimo, nema obaveze, samo dobrovoljno i srcem ako to istinski želiš. A onda počeli su da pristižu, ma ko bi drugi nego djeca. Da, baš ta mladost koja sve to simboliše. Moja supruga Nahida napravila je za doručak ogromnu pogaču sa mesnim nareskom iz konzerve i kiselim sirom uz pogaču. Sastavili smo dva stola i gle, zanimljivo, sva djeca su se potrudila da jedu što mi je bilo posebno drago i bio sam mnogo ponosan zbog toga.
Za još neke zaslužene učesnike, podijeli smo majice sa Minelinom fotografijom, mada je sve ove godine malo skromnije. Sve mi organizujemo u krugu naše porodice i sve troškove snosimo sami. Opet pripremili smo se za 50 osoba, to je naša dužnost, želja i obaveza. Nismo htjeli i nismo smjeli nikoga ni pozvati za pomoć, zašto, kako i u koje ime. Nikog se to ne tiče, to je ustvari samo naša želja, da to sve organizujemo i to je na kraju samo naš problem, svjesni smo mi tog od prvog dana. Ali i sve, da smo htjeli tako ne može. Navečer su nam došli Nedžad i Esida Zukić i dali su novac, kažu, neka se nešto kupi za učesnike Marša sjećanja, neka se kupi posebno djeci. Odbijao sam uporno, govorio da ćemo biti možda sami, možda neće niko ni doći. Ne, morao sam uzeti novac. Pred sam polazak, naša prva komšinica Fata Mostarlić daje novac i kaže „kupite veliki kolač od mene“. Ponovo i Fata govori „za djecu“. Odbijao sam, ali uzalud. Rekao sam „Mogu li te onda zamoliti Fato da kupimo još jedan paket čipsova umjesto kolača“. Čipsove dijelimo svake godine u neposrednoj blizini Minelinog mezara i to nam je zaštitni znak zato što bude tu ogroman broj male djece.
Fata se složila i čipsovi su podijeljeni taj dan, ovaj put u Fatino ime. Minelin dajdža Nahid i supruga Sedina došli su pred sami polazak i isto tako dali svoj doprinos u novcu. Ma koliko se trudio, borio i opirao htjeli smo da za ovaj Marš sjećanja ne tražimo pomoć ni od koga, nekako stid nas, nemamo osnove i razloga da tražimo i pozivamo, ali eto ne dadoše nam dobri i humani ljudi i hvala im puno na tome. Krenuli smo na Marš sjećanja, imali smo kratki odmor na mjestu Lager, na prelasku rječice Runješ. Tu su me svi ubjeđivali da ja ne idem kroz planinu, da se vratim autom i bili su me skoro ubijedili, bio je to samo trenutak moje slabosti a onda sam rekao sebi „Seade, ideš i proći ćeš ako treba na rukama puzeći, Seade, kako ćeš sebi objasniti sve naredne godine da nisi pokušao proći i ove godine cijelu stazu Marša sjećanja“
. Stisnuo sam zube, boljelo je puno, riskirao sam puno, napatio se puno, prešao sam cijelu stazu i ispunio sam svetu dužnost. Nakon toga, boljelo me i oporavljao sam se danima. Idući planinom, čuo sam i vidio igru djece, ciku, pjesmu, viku, trčanje, sve ono što i jeste smisao i ideja ove manifestacije, pratio nas je cvrkut ptica i sve one uobičajene prirodne sklonosti planine. Ja, lično, okretao sam se i sjećao svakog Minelinog koraka, često je koračala ovim stazama, sada, stazama svoje mladosti. Danas koračaju neka nova djeca, koračat će ako Bog da i u budućnosti, dolazit će sve nove i nove generacije. Da li će se jednom ugasiti ovaj Marš sjećanja, da li će zarasti ova staza sa suzama u očima vidim sebe kako ću uskoro u bliskoj budućnosti prolaziti sam samcat ovom stazom, svima će jednom dosaditi sve ovo, meni zasigurno ne i nikada. Biti ću ja sretan odnosno ponosan i tada, i tada će biti uspješno održan Marš sjećanja „Minelinim stazama mladosti“ kada budem sam ili možda jednom ostat će samo priča i svjedočanstvo o svemu ovome što radimo i borimo se. Ostat će možda samo legenda koja se neće nikada ugasiti i zaboraviti. Kada malo bolje razmislim ponovo će biti onako kako je sudbina odredila zato što i ne može biti drugačije. Došli smo na Minelin mezar, svake godine sve manje naroda i djece iz našeg sela. Sve manje zainteresovanosti, poštovanja i časti. Teško me zaboli, u zraku se osjeti, ljudi i dođu a ne znaju ni gdje su došli, najvjerovatnije ni zašto ni sa kojom namjerom. Važno je za njih da su tu na broju, bilo bi dobro i najvjerovatnije pošteno i ljudski kada bi mogli dostojanstveno i onako kako zaslužuje ispratiti ovaj za nas sveti trenutak.
Šta mislite kako je nama kada to gledamo, sve osjetimo i nijemo plačemo u se
bi, zar nije poštenije i ne pojaviti se taj dan… Ispričao sam ovu priču više za same nas, zbog istine koja nam je sveta, za pamćenje i svjedočanstvo o svemu. Neka se zapiše, neka se pamti, neka sve ovo svjedoči o svima nama, o našim iskrenim ili ne daj Bože neiskrenim namjerama. A za sve one ljude koje više interesuje o svemu ovome u albumu odnosno komentarima od Trećeg Marša sjećanja „Minelinim stazama mladosti“, u mojim ličnim komentarima saznat ćete puno više i sve detalje. Ako koga interesuje možete nam i pisati, postavljati pitanja, dobit ćete na sve odgovore. Hvala svim učesnicima današnjeg Marša sjećanja, hvala i učesnicima predhodnih Marševa sjećanja, hvala svim ljudima koji su nam ikada pomogli i bili iskrena podrška na bilo koji način. Svi oni koji nisu mogli doći ove godine razumijem ih i pozivam da nam se pridruže iduće godine ili svih idućih godina, nikada nije kasno i svi ste dobrodošli i svi ćete biti dočekani od srca i srcem. Svi smo taj dan ravnopravni i kao jedno. Bila jednom jedna Minela Zukić ………..MM
macanovici.net
