Search
Thursday 18 July 2019
  • :
  • :

TRADICIJA: RAZBOJ I STAN ZA TKANJE (FOTO/VIDEO)

Nekad je tkanje na razboju bilo jedno od najrasprostranjenijih zanimanja bosansko-hercegovač kulturne baštine. Razboj za tkanje posjedovalo je gotovo svako domaćinstvo, a skoro pa svaka odrasla ženska osoba u domaćintvu znala je tajne ovog zanata, pa se stoga tkanje na razboju smatralo ženskim  poslom.

Ponjave i druge prostirke za kuću, među kojima i ćilimi te različite vrste pokrivača, prekrivača, zavjesa, slamarica, prekrivača za bešike, zidnjaka, tkanina za izradu odjevnih predmeta, razne vrste posteljina i gotovo sve što je jednom domaćinstvu u ono vrijeme bilo potrebno, tkalo se na razboju ili tzv. stanu.

Mada su se nekad za tkanje znali koristiti različiti materijali i sirovine, ipak, najčešće se tkalo od ovčije vune, koja se prethodno morala pripremiti, oprati, osušiti, česljati, presti, prepredati, farbati…

Predenjem vune dobijale su se kompaktne cjeline u obliku šnjure, niti, različitih debljina,  ovisno o potrebi. Kao što smo naveli, osim vune, za tkanje su se koristili i drugi prirodni materijali, kao što su niti svile, konoplje , lana, pamuka, a  svaka biljka je zahtijevala poseban način prerade i obrade.

Niti su uglavnom dobijane predenjem na preslicama (prelama) i to drvenim vretenom.  Svi ti proizvodi kućne radinosti nastajali tkanjem na razboju danas su dio našeg folklora i kulturne baštine. Ova kućna radinost negdje se do danas očuvala i to najviše zahvaljujući prenošenju znanja sa koljena na koljeno.

Razboj  је sprava za tkanje i u historiji jedna od najvažnijih. Dijelovi razboja su: osnovno vratilo, robno vratilo, niti ili kotlaci, listovi, brdo, pedala kod podnog razboja ili ručice kod stonog razboja i čunak. Pomoćna oprema za tkanje: snovalo, motavilo, češalj, brdo, čunak, kukica, nož-kukica, i rastegljivač. Osoba koja obavlja tkanje zove se mutavdžija ili mutabdžija.

Vezrnje bosanskog ćilima

Stan se sastoji iz dvije stranice ili stative sklopljene u okviru četverokutnog oblika.Vertiklano postavljene stative zvane noge ugrađene su u podnice koje su među sobom fiksirane stegama. Na podnice se stavlja daska na kojoj se sjedi prilikom tkanja. Tu su prednja i zadnja vratila koja su postavljena u udubljenja na nogama. Prednje vratilo je sredinom prorezano da bi se početak osnove mogao fiksirati.

Vratila imaju otvore, a na zadnjem vratilu se ubacuje duži štap zvani zapinjača, da bi zatezao osnovu. Na prednjim vratilima se stavljaju manje daščice tzv. baba i did, a služe za opuštanje osnove. Na gornje stative poprijeko stavljaju se dvije tanje daščice tzv. poprijeke brdilice o koje se fiksiraju: brdo s brdilom i nit, koja su vezana s konopom za podnožnji kojima se regulira zijev u osnovi za vrijeme tkanja. Drvo iz kojeg se radi stan je uglavnom od bukve.

Prije samog tkanja trebalo je izvršiti neke pripreme. Priprema osnove se zvala snovanje i to je bio složeniji dio cjelokupnog posla. Cilj te pripreme je bio, da se one brojne niti osnove provuku kroz nićanice i brdila, namotaju na zadnje vratilo, a slobodni krajevi im se učvrste kroz prorez prednjeg, i razdijele u dvije grupe. Taj posao su znale obavljati samo pojedine žene, jer je zahtijevao i nešto proste matematike. Priprema potke se zvala sukanje. Za to je postojao jedan uređaj zvani čekrk. Sukanjem se ta pamučna nit, nešto deblja i mekša od osnove, prematala na tanke drvene cjevčice, što su se pri tkanju učvršćivale u čunak.

Pogledajtete predivne video priloge ispod.

Vikici.net




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.