Čuvena bijeljinska buvlja pijaca radi utorkom i petkom, a prepuna je polovne garderobe, rashodovanih tehničkih uređaja, bijele tehnike čađave od duge upotrebe, plinskih boca, starih pisaćih mašina, tranzistora i radiokasetofona, polovnih mobilnih telefona, pojačala, starih časopisa, iznošene obuće, starog alata, polovnih usisivača i čega sve ne još.
– Ovo ti je pijaca za sirotinju, presipanje iz šupljega u prazno. Ovdje niko nema para niti se može obogatiti ukoliko proda nešto za marku-dvije. Prednost naša je što ovdje nema fiskalnog računa, nema ni inspekcije – priča Dule dok sjedi s Razom za jednom od tezgi.
Dule kaže da svaka roba ima svoga kupca. To je sveto trgovačko pravilo, od koga se ne odstupa.
– Sve se ovdje proda. Svaka krpa ima svoju zakrpu, pa tako ti je i s ovom našom robom. Ima tu jada raznih, miješalica, motora, alatki, krpa i krpetina, polovne garderobe. Sve što je u Njemačkoj bačeno u kontejnere, stiglo je u Bijeljinu i u ovu našu državu – priča Dule s malom dozom nepovjerenja, ispitujući istovremeno kakve su stvarne namjere autora ovog teksta.
„Da nisi, ne daj Bože, iz kakve inspekcije”, pita, onako, usput.
Dodaje da nije sve onako kako izgleda.
– E, sad, ti bi rekao, svi oni preživljavaju. Onaj ti ima tezgu i u Tuzli, u Brčkom. Vozi najbolji auto. Znaš ko preživljava, ovi što kupe po kontejnerima. Buvljak je ovo, a, opet, svi se bore za zakup tezge. Mali je prostor, treba dvostruko veći plac da sirotinja iznese sve što ima na pijacu – objašnjava Dule.
Stara Romkinja ne želi da priča za novine. Prodaje polovnu garderobu. „Ako hoćeš intervju, kaže, moraš i da platiš.”
Penzionerska muka
Uz ogradu sjedi sedamdesetogodišnjak. Kaže da penzije nema, osim nekih šezdesetak maraka, koliko dobije iz Centra za socijalni rad. Pred njim nekoliko polovnih košulja, jedna neraspakovana, i dva kandelabra (metalne svjetiljke za dvorište). Male su šanse da će od toga izglaviti neku marku. A treba, kaže, hljeb da kupi.
Autor: LJ. LJUBOJEVIĆ
