Stari jesmo, al de šta nam fali – veli stara nana svom Omeru. Svi oni koji nestrpljivo čekaju da odrastu, moraju znati da će to i prebrzo doživjeti jer će ih ubrzo udariti “šljeme u tjeme”, ako ih već nije udarilo. Danas više nego ikad vrijeme brzo protiče i od djeteta brzo izraste domaćin kuće, od djevojčice žena i ozbiljna osoba, nosioc famelije, šef firme, profesor, ljekar, doktor nauka…
Moj Omere, ako malo oko sebe pogledamo, primjetićemo da smo davno izgubili one najmilije naše djedove, očeve, majke koji su nam ugonili disciplinu dok smo i mi bili mladi, a danas evo ostarili.
Što se tiče ugleda, položaja i funkcija u društvu i pustih i onih realnih želja svakog insana, želje i nadanja su nam većinom ostvarena bar one realne želje. Razmislimo dobro svako od nas, šta smo to na početku svojih mladalačkih dana u svojim maštanjima željeli i očekivali od svog života. Sjeti se samo koliko smo zajedno godina proveli u rahatluku i berićetu. Mislim da ako hoćemo biti realni, priznaćemo da je svako doživio i ostvario većinu svojih očekivanja – veli Omer svojoj Fati.
Ah de bolan ne bio, svačije bude i prođe. Deder ti meni kaži šta si me doveo u ovu livadu mirisnog cvijeća – veli Fata svom Omeru?
Eh moja Fato, moje žuto zlato! Sjećaš li se bolan da smo se na ovoj istoj livadi prvi put sreli i upoznali, a bome tad sam ti isto tako poklonio buket žutog mirisnog cvijeća – sa veselim osmjehom reče Omer.
Bolan Omere ne blebetaj i ne hači se samnom. Bolje da si mi vratio onu moju mladost nego da sam ovako brzo dočekala starost. Al neka nam samo Bog podari zdravlja i još koju godinu života – sa veselim osmjehom odgovori Fata svom Omeru.
Autor: Hasan Keranović
〈macanovici.net〉
