Budući da je Krajina, zbog svog geografskog položaja, uvijek bila poprište susreta različitih kultura i civilizacija, stari gradovi u ovom dijelu Bosne i Hercegovine svjedoče o vojnom karakteru ovdašnjeg stanovništva. Građene su utvrde na mjestima s kojih se može kontrolirati veći dio prostora kojim se vlada. Stari grad Ostrožac zorno nam ilustrira sliku te strategije i načina života.
Malo je takvih ambijenata u kojima, dok hodate, osjećate duh prošlosti. Stari grad Ostrožac jedno je od tih čudesnih mjesta. Dok koračate, ispred očiju kao da vam se nižu prizori davnih vremena i nekog drukčijeg života, ispunjenog mirom i srećom. Mjesto je to s bogatom prošlošću, kroz čiju se historiju isprepliću razne kulture, ideologije i vjere. Iako se na njegovo proglašenje nacionalnim spomenikom čekalo sve do 2013. godine, to nimalo ne umanjuje vrijednost Starog grada Ostrožac.
Od Hrvata do Turaka
Prema riječima Bahrudina Beširevića, profesora historije u Drugoj srednjoj školi u Cazinu, Stari grad Ostrožac prvi put u historijskim izvorima spominje se 1286. godine, u to vrijeme kao posjed hrvatskih knezova Babonića, koji su gospodarili dijelovima srednjovjekovne Bosne. Njegov je značaj višestruk, kako za Unsko-sanski kanton, tako i za Bosnu i Hercegovinu.
“Istraživanja koja su tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća provedena na ovom području otkrila su postojanje naselja i života još prije nego što se Stari grad Ostrožac prvi put spominje u historijskim spisima. Na osnovu tih podataka, utvrđeno je da su ove krajeve naseljavali Japodi, koji su gradili svoje utvrde na uzvisinama. Tako je nastao i Stari grad Ostrožac, koji je napravljen na uzvisini koja dominira nad Unom i njenim kanjonom. Nakon što su njime vladali hrvatski knezovi od 13. do 15. stoljeća, utvrda 1577. godine pada u ruke Osmanlija, a zauzima je Ferhat-paša Sokolović. Dolaskom Osmanlija počinje potpuno nova faza u životu ovog grada, koja će potrajati sve do 1878. godine i Berlinskog kongresa. Pojedini historičari zastupaju tezu da je Ostrožac od 1577. do 1592. godine bio sjedište Sandžaka koje je kasnije premješteno u Bihać”, pojašnjava Beširević.
S obzirom na to da je Krajina kroz historiju, zbog svoga geografskog položaja, uvijek bila poprište susreta različitih kultura i civilizacija, stari gradovi u ovom dijelu Bosne i Hercegovine svjedoče o vojnom karakteru ovdašnjeg stanovništva. Upravo su iz tih razloga nastajale utvrde koje su građene na mjestima s kojih se može kontrolirati veći dio prostora kojim se vlada. Stari grad Ostrožac zorno nam ilustrira sliku te strategije i načina života.
“Prije dolaska Osmanlija ovaj prostor naseljavalo je isključivo katoličko stanovništvo. Ovaj grad nam govori o razvijenosti tadašnje arhitekture i života. Ovakve utvrde gradile su se na uzvisinama upravo radi odbrane. S ovog grada upravljalo se lijevom obalom Une ili, bolje reći, Krajinom. Ostrožac je jedna od najznačajnijih kapetanija u Bosni i Hercegovini i njome je upravljala porodica Beširević gotovo punih 300 godina. Specifičnost je da kapetanijom vlada jedna porodica. Ovdje su bili kapetanovi dvori koji su srušeni za vrijeme dolaska Austro‑Ugarske. Ove su zidine štitile ne samo od prodora u teritoriju Krajine već su bile i kao zaštita lokalnog stanovništva i vojske od eventualnih napada na grad. Dolaskom Osmanlija izgrađena je i džamija koja je bila smještena u sklopu treće kule stražare. Grad je u osmanskom periodu dobio sasvim nove obrise i unutar njega se odvijao sav život na Ostrošcu”, kaže profesor Bahrudin Beširević.
Nakon potpisivanja Berlinskog ugovora 13. jula 1878. godine, Austro-Ugarska je od velikih evropskih sila dobila mandat da uđe u Bosnu i Hercegovinu pod izgovorom uspostavljanja mira, što su Austrijanci i učinili. Kako to obično biva, vojna sila poslije osvajanja određenog mjesta uspostavlja i instalira svoju administraciju, donosi nove običaje, kulturu i način života, a dotadašnji se potiskuju i nestaju.
“Utvrde i stari gradovi uvjetovali su nastanak i razvoj modernih i urbanih naselja, jer su se oko njih naseljavali ljudi i tako stvarali uvjeti za njihov razvoj. Međutim, dolaskom Austro-Ugarske taj je proces zaustavljen, a razlog je samovoljna odluka Lothara von Berksa, koji je odlučio da ljepote ostrožačke utvrde zadrži samo za sebe. Dolaskom Austro‑Ugarske desio se specifikum kada je riječ o Ostrošcu, zbog kojeg on nije prerastao u moderan grad. Razlog je taj što što je Lothar von Berks po dolasku ovdje izmjestio administraciju u Cazin kako bi on mogao uživati u ovom prelijepom ambijentu. Tako da je razvoj Cazina uvjetovan upravo tim dešavanjima. Lothar von Berks bio je od 1896. do 1906. godine gradonačelnik Bihaća, ali je stolovao upravo ovdje na Ostrošcu. Svakodnevno je putovao u Bihać. To je uvjetovalo nastanak i razvoj ovog magistralnog puta koji povezuje Cazin i Bihać”, pojašnjava Beširević.
Titi naredio rušenje škole
Poslije Berlinskog kongresa, ističe Beširević, odlazi jedna velika imperija i dolazi nova. On naglašava da je u to vrijeme ostrožačkom utvrdom upravljao Mehmed-beg Beširević, za kojeg se u historijskim izvorima navodi da je, kako bi se spasio, Austrijancima prodao svoju kapetaniju: “Austrijanci, kao iskusni političari, znali su da ono što se mačem otme od njega i nastrada, dok ono što se na lijep način i dogovorom otkupi ostaje. Nakon toga, Lothar von Berks, koji je bio gradonačelnik Bihaćkog okruga i grada Bihaća, dolazi ovdje i gradi dvorac na mjestu nekadašnjih kapetanovih dvora. Dvorac je u to vrijeme bio luksuzno opremljen, a sve zahvaljujući njegovoj supruzi Izabeli, koja je u te svrhe dala svoj miraz. Dakle, kraj 19. i početak 20. stoljeća, te potpuna dekadenca Osmanskog carstva koje se povlači, tradicionalna sredina i onda u takvom ambijentu nastaje dvorac koji je imao bogat namještaj i unutrašnjost, veliku biblioteku, salon za ples i prostorije ukrašene značajnim slikarskim djelima.”
Stari grad Ostrožac prošao je kroz mnoge historijske promjene, tako je, nakon odlaska Austro‑Ugarske i formiranja Kraljevine SHS, za kućepazitelja dvorca određen Petar Lisac, koji tu ostaje sve do Drugog svjetskog rata. Zatim dolazi vrijeme Jugoslavije i boravak Josipa Broza Tita, koji je u Starom gradu Ostrožac boravio tokom novembra i decembra 1942. godine.
“U prostorijama Starog grada u vrijeme Bihaćke republike bio je smješten Vrhovni štab. Tito je bio fasciniran ovim ambijentom. Uz njega su tu boravili Vladimir Nadzor, Skender Kulenović i Ivo Lola Ribar. Tito je unutra imao svoju sobu, koju i danas po njemu nazivamo. Poslije Drugog svjetskog rata Stari grad se našao u nekoj sivoj zoni i predstavljao je sve ono što je tadašnja ideologija zabranjivala. Bio je simbol privatnog vlasništva, aristrokratije, historije i svega ostalog što je bilo suprotno toj novoj ideologiji. U to je vrijeme oštećen u određenoj mjeri, kada je stanovništvo jednostavno pušteno da ulazi u grad i uzima šta hoće. Bilo je raznih ideja, a ona koja se održala i zaživjela bila je izgradnja osnovne škole unutar samog kompleksa Ostrožac. Škola je srušena krajem šezdesetih godina, kada je Tito, boraveći u posjeti Bihaću i na otvaranju aerodroma Željava, došao ovdje u obilazak i, vidjevši školu, naredio da se ona izmjesti odavde, a objekt sruši”, kaže Beširević.
Savremeni identitet grada
Nakon toga je grad dobio novi identitet. Naime, ovdje se godinama održavala i još se održava “Kolonija skulptura”. “Kolonija” je okupljala najveće svjetske skulpturiste koji su tu ostavljali svoja najbolja djela. Ta kolonija skulptura bila je najznačajnija kolonija u bivšoj Jugoslaviji i po njoj je Ostrožac, također, bio prepoznatljiv.
“Poslije perioda Tita i Jugoslavije došao je period agresije na Bosnu i Hercegovinu, koja je obuhvatila i Krajinu. Linija je bila s druge strane kanjona Une, Stari grad bio je na dometu svih artiljerijskih oružja. Svakodnevno je padalo i po nekoliko stotina granata. Međutim, ta gradnja i taj kamen uspio je opstati, naravno uz vidljiva oštećenja. Zavod za kulturno naslijeđe FBiH uradio je 2002. godine plan restauracije Starog grada, tako da se cijeli ovaj kompleks stavi u funkciju turizma. Bilo je i prijedloga da se ovdje formira JU Stari grad Ostrožac, koja bi se bavila naučnim istraživanjem Starog grada i njegovim restauriranjem i promoviranjem. Ono što je zanimljivo za Stari grad Ostrožac i Lothara von Berksa jeste podatak da je on renovirao te godine i Stari grad Sokolac, te počeo naplaćivati ulaz u ove dvije historijske znamenitosti, tako da su putnici koji bi ovuda prolazili imali opciju platiti ulaz i posjetiti te vrijednosti. Prema tome, možemo slobodno kazati da se u to vrijeme na ovim prostorima prvi put javlja turizam kao grana privrede i način ekonomskog razvoja i punjenja budžeta. Bivša je država uspjela očuvati Stari grad Ostrožac iako nije znala kako ga staviti u funkciju, ali se brinula i sanirala oštećenja. Dok danas, pored nedostatka materijalnih sredstava, imamo i nedostatak volje za svim tim”, konstatirao je profesor Bahrudin Beširević.
(Izvor: Stav)
