Stare kuće prepuštene su zaboravu i zubu vremena
– U selu Kudići, nadomak Velike Kladuše, nalazi se ova stara kuća. U prolazu zastadoh i kod nje, koja je izmamila moj pogled. Gledam lijevo, gledam desno dok u staroj kući nikog nema. Kuća mala ostala je sada sama….nema više domaćina, a na vratima lanac i katanac. Vraćaju se uspomene, naviru sjećanja. Odavno su ovdje vrata zaključana. Kuća sama, novom vremenu prkosi, od samoće se i sama obara.
– Stari zidovi oronuli, brvna popucala i potonula, samo tihi vjetar na sve starne juri, a ja malo odahnuo i duboko u misli se zabrinuo.
I tu je jedna majka djecu svoju odgajala, svako dijete na hairli put izvela. Takav vakat bio, nije se imalo, nije insan bio toliko bogat… insan je bio skroman, osjetio se na svakom ćošku miris sloge i snage.
Danas dok gledam staru kuću osjeća se hladnoća, kao da i ona žali za onim prošlim vremenima kad je u njoj bilo puno života, radosti i dječijeg smijeha.
– Svako vrijeme nosi svoje breme, ostale su mnoge uspomene na one kojih više nema, a kućni prag zaboravljen i ostavljen. 
Da bome, jeste bilo više sloge kod insana, poštovanja komšija, više se obilazila rodbina i haste. Život u sasvim maloj kućici je bio pun berićeta, ali kroz njene male pendžere (prozore) gledalo se na vrlo veliki svijet.
Sve mi se čini, kao da su stare kuće odavno zaboravljene – ima li bujruma, o mumine… čak se i te riječi sve više zaboravljaju.
Hasan Keranović
macanovici.net
