Search
Monday 30 January 2023
  • :
  • :

Privatni muzej starina za vlastitu dušu,video,,

STIJENA – Život bez uspomena je gotovo bezvrijedan i posve prazan što svako na svoj način za sebe može potvrditi. Stoga nije neobično da ljudi na razne načine nastoje sačuvati uspomene, kako bi im se vraćali, obnavljali ih u sjećanjima i prenosili drugim generacijama. Upravo ovo posljednje bilo je motiv rahmetli Muminu Bajriću (1941. – 2021.) iz Stijene prilikom osnivanja privatnog muzeja u njegovom vlastitom dvorištu koje je naslonjeno na zidine Starog grada u Stijeni. Ovaj svojevrsni muzej nije nastao preko noći već nekoliko godina skupljanjem raznih predmeta po selima kako bi ih Mumin sačuvao od zaborava i pokazao budućim naraštajima.

Ovo je jedinstveni muzej starina čija etnološka zbirka broji više od stotinu eksponata a koja se sastoji od prikupljenih stari i rijetki predmeta, koji mnogi iz kuća odbacuju, a rahmetli Mumin je u njima vidio istinsku vrijednost. Za njegov hobi ubrzo se pročulo, pa su mu rođaci, komšije i prijatelji sve više pomagali donoseći stare predmete koji su se na našim prostorima ne tako davno koristili ili su pak preporučivali gdje takve stvari može sam potražiti.

Rahmetli Mumin je tada bio u penziji, imao je vremena na pretek i nije znao šta bi s njim, pa je riješio izgraditi kućicu za eksponate – muzej – i sakupljati ih. Prilikom skidanja krova sa stare kuće na njenom tavanu je pronašao neke stare predmete koji se više nisu koristili, koji su tamo bili sklonjeni pošto su odavno izgubili svoju funkciju i nisu se više upotrebljavali, jer su bili zastarjeli, odnosno sazrijeli za muzej. Među njima je bilo svega i svačega, a za oko mu je nekako posebno zapeo jedan stari kantar čijeg se korišćenja sjeća iz djetinjstva. Rahmetli Muminu, koji je odrastao pored Starog grada i oduvijek bio vezan za starine, bilo je žao baciti te stare predmete, svjestan da ih gotovo više nema i da prijeti opasnost da ih jednog dana uopće neće biti. Po završetku radova, smjestio ih je u obnovljenu prostoriju svoje kuće dok ne vidi šta će s njima. Možda će ih moći nekom dati, u neki muzej ili nekom ko skuplja takve stvari. Samo ko li još skuplja tako nešto, pitao se.

Gledajući jedne prilike te stare stvari koje mu nisu trebale na hrpi u kući, došao je na ideju da te tri stvari spoji zajedno. Stare predmete koje ima izložiće kao eksponate u svojoj kući. Dakle, riješio je da on postane taj neko ko će skupljati stare i nepotrebne predmete i alate. Tako se rahmetli Mumin dao na posao, obilazio komšije i okolna cazinska sela, te malo po malo, i mali muzej se napunio starinama kao i onaj dio dvorišta u njegovoj neposrednoj blizini. Sve je te predmete očistio i uredio, one što su bili pokvareni, popravio je i učinio ih ponovo funkcionalnim. Na svakom od njih je napisao ime darivaoca, nek’ se zna od koga je. Naravno ni izdaleka to nisu sve starinske stvari koje bi on volio naći, ali nam je prije devet godina kada smo ga posjetili i pripremili novinarsku i video reportažu kazao da će ih biti još da sa njima dodatno obogati svoj muzej. Inače, on je sretan i oduševljen kad god bi pronašao bilo koju starinsku stvar i kad je istu mogao izložiti u svom muzeju, bio je oduševljen i sretan kad dođu posjetioci da vide njegovu zbirku starina. Svaki taj predmet ima svoju priču, manje ili više zanimljivu. Tako recimo jedan fenjer kojeg je našao na svom tavanu prilikom rušenja stare kuće sada visi iznad vrata muzeja pored kojeg piše velikim slovima MUZEJ. Ili recimo stari kantar potječe iz dućana njegovih predaka koji je bio sagrađen tu negdje u dvorištu sadašnje kuće, dok stari žrvanj potječe iz jednog od pet starih mlinova koji su nekad bili na rijeci Horljavi čijih se imana rahmetli Mumin sjećao: Bugat, Čardak, Mala Horljava, Velika Horljava i Kamen. Odavno nema nijednog, kao što jednog dana neće biti ni stijenskog Starog grada o kojem se niko ne stara, koji se sve više raspada i propada, o čemu svjedoči i srednjovjekovna donja kapija koja samo što se nije srušila. Godinama se rahmetli Mumin nadao i priželjkivao da neko od vlasti (a ko bi drugi) preuzme brigu nad Starim gradom u svoje ruke, da ga renovira i pretvori u turističku atrakciju. Ali od toga ni tada ni sada ništa. Izgleda da je što se tiče stijenskog Starog grada i njegovog procvata i zadnja nada odavno umrla. Htio, ne htio, rahmetli Mumin je prestao vjerovati u tako nešto, ali nije prestao vjerovati u sebe i ono što radi, te će kako je za života kazao, to raditi do svog zadnjeg daha, a tako je i bilo.

Mumin Bajrić (1941. – 2021.)

Muzej posjeduje cjelokupnu historiju stijenskog kraja

Muzej starina rahmetli Mumina Bajrića i danas nakon njegove smrti čuva gotovo cijelu historiju stijenskog kraja a ukrašava ga razno posuđe od gline, drveta ili metala, kućanski predmeti za rad i pomagala, dijelovi namještaja, prostirka i odjevni predmeti i samo su neke od stvari koje nude nešto sasvim drugačije od onog ustaljenog izgleda jednog urbanog sela kakvo je Stijena koje je udaljeno desetak kilometara od Cazina. Ovaj muzej zbog svojih sadržaja privlači sve više znatiželjnika iz okoline ali i onih koji posjećuju Stari grad.

 

Predmeti koji su se nekad koristili u poljoprivredi, poput drvenih kola, stanova za tkanje, stupa, trlica, strojeva za sjetvu, grablji, motika i drugih našli su svoje mjesto u ovom muzeju koji se nalazi neposredno uz Stari grad i naslonjen je na dvije strane gradskih zidina do kojih se nalazi Muminova kuća sa lijepo uređenim dvorištem. Tu na sred dvorišta bila je jedna stara bosanska kuća koju rahmetli Mumin nikako nije mogao prežaliti te nam je prije devet godina kazao: –Stara je kuća srušena zbog izgradnje nove a kako bi danas dobrodošla za ove predmete. To je bila predivna stara bosanska kuća koju nikako ne mogu prežaliti, bile su riječi vlasnika ovog privatnog muzeja.

Tu neposredno uz zidine Starog grada, u njegovom dvorištu, rahmetli Mumin je izgradio jednu malu kućicu i na njenom ulazu ispisao njenu namjenu: Muzej. –Tu sam kućicu svojim rukama napravio, i sve što se nalazi u njoj i tamo pored – pokazao je prije devet godina rukom – sve sam sam sakupio po Stijeni i okolini. Doduše nešto su mi i ljudi sami donijeli kad su čuli da skupljam stare stvari, pojasnio nam je tada rahmetli Mumin.

Prilikom naše posjete kod rahmetli Mumina, prije devet godina, bili su njegovi prijatelji i poznanici koji su upravo vraćali neke eksponate kojima su se privremeno poslužili. Svaki predmet u njegovom muzeju imao je svoju svrhu, zbog nečeg je bio izrađen, neko ga je koristio kako bi sebi s njim život olakšao. A ima tu svega i svačega, od starih alata do drvenih konjskih kola. Vani oko muzeja su izložene velike stvari, kojima otvoreno podneblje ne može brzo i lahko nanijeti veću štetu, dok su one sitnije, osjetljive na vremenske prilike i neprilike, promjene i padavine, smještene u unutrašnjosti njegova muzeja. -Dođu mi tako ljudi da posjete muzej, i ovi domaći, a i „stranci“ kad čuju da tako nešto, iako skromno, u Stijeni postoji, dodao je tada Mumin.

Mirzet, sin Mumina Bajrića!

Pomogne li financijski lokalna zajednica Muminovim nasljednicima, sinu Mirzetu i njegovoj porodici, koji su nastavili brinuti o muzeju, u Stijeni bi jednog dana kao atrakcija mogla stajati i etno kuća sa brojnim i zanimljivim predmetima koje sada šira javnost može vidjeti samo na slikama, a drvena kola, stan za tkanje, volovski jaram i brojni drugi alati su čudne alatke svog vremena gledajući iz ove perspektive.

Za kraj ove reportaže jedna sugestija: Stijenjani, ne prodajte djedovinu u bescijenje, čuvajte je za svoje potomstvo a ako ne znate gdje, obratite se Bajrićima koje kao vlasnike ovog privatnog muzeja sasvim sigurno u Stijeni svako poznaje. Esad ŠABANAGIĆ




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.