Unuka je pitala svoju nanu: „Nano, kako si mogla živjeti ranije bez tehnologije, bez interneta, bez računara, bez mobilnih telefona, bez Facebook-a?“
Nana je odgovorila: “Isto tako kao što vaša generacija živi danas…
– bez ljudskosti
– bez časti
– bez poštovanja
– bez dostojanstva
– bez stida
– bez karaktera
– bez ljubavi
– bez skromnosti.
Mi, koje danas zovete “stari”, bili smo blagosloveljni, dokaz za to je naš život.
Nakon škole smo sami radili domaći i uvijek smo se igrali napolju do zalaska sunca.
Kad smo bili žedni, pili smo vodu sa izvora, a ne vodu u plastičnim flašama.
Nikad se nismo ugojili jedući pečenja, pasulj i pogaču
Ništa se nije dogodilo našim nogama, iako smo trčali bosi.
Sa svojim rukama smo pravili igračke sa kojima smo se igrali.
Naši roditelji nisu bili bogati, ali su nam pružali toliko ljubavi a ne video igrice da budemo tihi.
Naši roditelji se nisu razvodili, rješavali su zajedno svoje probleme. A mi nismo bili prisiljeni da živimo jedan dan sa majkom drugi sa ocem. Živjeli smo svaki dan zajedno.
Nikad nismo imali telefone, dvd-e, Playstation Xbox, video igre, svoj kompjuter, internet….
ali imali smo prave prijatelje.
Išli smo njihovim kućama bez poziva i uživali u hljebu sa džemom ili šećerom.
Rođaci su imali kuće blizu jedna druge da uživaju u zajedničkom vremenu. I da se nađu jedni drugima u svakoj nevolji.
Zaista smo na fotografijama crno-bijeli, ali u tim fotografijama imamo uspomene raznih boja.
Mi smo jedna unikatna generacija, jer smo posljednja generacija koja je bila poslušna roditeljima i prva generacija koja je poslušna svojoj djeci.
Mi smo OGRANIČENA proizvodnja! Osjetite nas i čuvajte kao oči u glavi.
autor
hasan.keranovic
macanovici.net
