Search
Saturday 21 September 2019
  • :
  • :

Nakon šest godina dobila otkaz”zaposlenica JU II srednja škola Cazin”

Nakon šest godina predanog, savjesnog, kompetentnog i dostojanstvenog rada, nisam višeNakon šest godina Tokom svih tih godina trudila sam se iza sebe ostaviti najljepšu sliku i ostvariti krajnji cilj, a to je prenijeti znanje svojim učenicima i pomoći im u izgradnji njihove ličnosti. Jesam li u tome uspjela, oni najbolje znaju. Zašto su mi danas zatvorena vrata ove ustanove? Da li je to direktor uradio po direktivi svoje stranke, sopstvene samovolje ili pak postoji neka viša instanca kako mi je poručeno? Tehnološki višak se nije javio na sate koji postoje, a ja sam jutros kao i u petak istjerana iz kancelarije. Naime, nakon silnih priča i animoziteta prema meni, u petak 30. augusta, pokucala sam na vrata direktora da vidim šta će to biti sa mnom.

Na moje pitanje da li ću biti angažirana, rekao je da ne zna, da ću biti obaviještena. O broju sati nije želio razgovarati, jer po njegovim navodima još uvijek brojka nije postojana. U svim drugim školama sve riješeno, zna se i raspored, a ovdje ništa. No, sve to ne bi bilo upitno niti bi boljelo da tog 30. augusta u prisustvu svoje majke nisam svjedočila jednom od najgorih trenutaka za mene ikad – iznošenju neistine od strane jednog vjerskog službenika, gradskog vijećnika, profesora i predsjednika Medžlisa islamske zajednice Cazin. Vidno uzrujana zbog njegovog neozbiljnog i nadobudnog pristupa prema meni, upitala sam ga: “Direktore, da li je istina da ste na sate engleskog jezika pozvali drugu osobu i zbog čega mene ne želite angažirati? Da li sam u nečemu pogriješila?” Ono što je odgovorio, a što je potom uslijedilo, meni je bacilo sumnju u ljude, njihov karakter i dostojanstvo. Citiram: “Nisam zvao nikog, Allaha mi, tako mi Allaha, nisam.

Nemam ništa protiv tebe.” Jedva je uspio izustiti te riječi, ne gledajući me u oči i ostajući bez zraka kao i svako ko se gubi kada shvata da je uhvaćen u svojim nečasnim radnjama. U tom trenutku Bog hoti (a On je najveći) i na vrata kuca žena koja je ušla, pozdravila se i kazala da ju je dotični zvao da radi, i to na te sate o kojima on navodno nema podatke. Eto, ne možeš protiv veće sile! Harise Ćoraliću, krenuo si na džumu taj dan, kleo si se Allahom, a govorio si neistinu. Uzeo si mi kruh iz usta nakon šest godina mog revnosnog i čestitog rada. Nemaš argumenata da mi kažeš zašto danas nisam započela svoj angažman kao i proteklih godina

. Nemaš hrabrosti da se sučeliš sa mnom, da porazgovaramo, da me gledaš u oči. Ja nemam sekundarna i tercijarna zanimanja poput tebe, meni je ovo bio jedini izvor primanja. Dijete sam čovjeka koji je u borbi za ovu napaćenu zemlju ostao bez svog zdravlja. Dijete sam ovog grada koje nikad nikom nije ništa loše učinilo. Zašto si me lišio osnovne ljudske potrebe za egzistencijom? I dosad su se politike izmjenjivale i na to mjesto instalirale svoje kadrove, ali nikad me nijedan direktor (neovisno o stranci) nije tako izbacio na cestu i zalupio mi vrata kao što si ti uradio. Vjerovala sam da si korektan, da u tebi postoji osjećaj za dobro i pravdu, ali sad znam da se iza maske dobronamjernog čovjeka od vjere krije nešto sasvim drugo.

To što si ti odlučujuća ruka u Gradskom vijeću pa ucjenjuješ i tražis udovoljenje svojim prohtjevima, nije razlog da se koplja lome na meni. Nije pošteno. Mogla sam danas da uzdahnem, plačem i ćutim, ali ne mogu. Više ne mogu da ćutim. Sustavno nas ubijate, tjerate nas odavde da po tuđim zemljama tražimo svoje mjesto pod suncem. Ali ja u Njemačku još neću. Dok god dišem borit ću se za pravdu, dostojanstvo i egzistenciju svakog čovjeka. Neka je na čast svima onima koji su upućeni u ovaj problem, nisu reagovali, a mogli su. Danas sam žrtva nečije samovolje ja, sutra će biti neko drugi. Je li rješenje da se zaputimo preko Maljevca i Izačića? I za kraj, izražavam duboko žaljenje što će i drugi mladi ljudi morati da se suoče sa apsurdom življenja u BiH. Žao mi je što će vam pokušati ubiti svaku volju za napredovanjem, radom i borbom. Žao mi je što sam danas uvidjela da beskrupuloznost nema granice i da misliti znači biti otpisan. No, ovdje priča ne staje. Ja idem dalje, ovo je i moja država i imam moralnu obavezu da doprinesem njenom napretku. Harise Ćoraliću, rasplakao me jesi, kruh si mi uzeo, ali mi nisi oduzeo znanje, diplomu i nafaku.

mm




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.