Search
Wednesday 29 May 2024
  • :
  • :

KASIM LJUBIJANKIĆ ČARUGA – Prvi dobitnik najvišeg ratnog priznanja značke „Zlatni ljiljan“ iz 503. Slavne brdske brigade”VIDEO

KASIM LJUBIJANKIĆ ČARUGA - Prvi dobitnik najvišeg ratnog priznanja značke „Zlatni ljiljan“ iz 503. Slavne brdske brigade

Prošle su 23 godine od pogibije ratnog heroja, istaknutog starješine, velikog patriote, rahmetli Kasima Ljubijankića Čaruge. Život je dao za našu slobodu 9. maja 1994. godine. Njegovo ime će zauvijek ostati ispisano zlatnim slovima.

Kasim Ljubijankić Čaruga – istaknuti starješina 503. brdske brigade, prije rata uspješni privatni poduzetnik, kao dobrovoljac se uključio u jedinice Teritorijalne odbrane 21. aprila 1992. godine kada je izvršena agresija na Bosansku Krupu. Učestvovao je u borbama u Bosanskoj Krupi, potom na Grmuško-srbljanskom platou.

 

Formiranjem Prve Cazinske pješadijske brigade, kasnije 503. brdske brigade, postavljen je na formacijsko mjesto komandira čete. Sa tom jedinicom je postigao zavidne rezultate, posebno u novembru 1992. godine, kada je trajala posebno snažna ofanziva na potezu Hasin vrh – Jezerska glavica. Tada su neprijatelju nanijeti veliki gubici u živoj sili i tehnici. Mada je agresor djelovao svim sredstvima, linija nije pomjerena.

U ratnom izvještaju za jedan od februarskih dana 1993. godine nalazimo podatak da je Kasim Ljubijankić Čaruga ranjen. Iako je rana bila teška, njegova jaka volja, odlučnost i spremnost da pomogne svom napadnutom narodu i domovini doprinijela je da ubrzo prohoda. Ljekarska komisija je donijela ocjenu da je privremeno nesposoban, ali se on žalio na tu ocjenu, što je komisija uvažila.

Kasim se 26.juna 1993. godine ponovo našao u stroju 503. brdske brigade, mada rana nije zacijelila ni do dana njegove pogibije. Ponovo je svojom hrabrošću i odvažnošću ulijevao povjerenje, bodrio i hrabrio saborce. Njegov optimizam i vjera u pobjedu bili su vodilja u teškim trenucima. Uvijek je bio na prvoj liniji na čelu jedinice i ličnim primjerom ulijevao povjerenje saborcima.

Nakon izbijanja tragičnih sukoba sa izdajnicima bosanskog naroda, na lični zahtjev dobio je odobrenje od komadanta 503.b.brigade, brigadira Hamde Delalića, da sa dobrovoljcima organizuje odbranu sela Ljubijankići kojem je prijetio napad autonomaških snaga.

Zahvaljujući njemu autonomaška noga nije nikad ušla u Ljubijankiće, a sa jedinicom dobrovoljaca kojoj je stao na čelo i u sadejstvu sa pripadnicima 511. slavne brigade, uspješno je izvedena akcija razoružavanja paravojnih formacija Fikreta Abdića u reonima Ponjevića, Huskića, Liđana i Krakače. Kada su snage tzv. APZB preko teritorije tzv. SAO Krajine upale u područje Ćehića, Tržačkih Raštela i Šturlića Kasim je sa svojom jedinicom učestvovao u razoružavanju u reonu Ćehića, Tržačkih Raštela, a onda i dalje.

Dana 6. aprila 1994. godine, kada je počela jaka četnička ofanziva u zoni odgovornosti 503. brdske brigade, našao se i Kasim sa svojim Čarugama gdje su uz pomoć jedinica Prve bosanske oslobodilačke brigade i ostalim pripadnicima 503.b.b. odbili jedan jak četnički napad, a onda nastavili sa uspješnim izvršavanjem borbenih zadataka sve do 16. februara kada su paravojne formacije ponovo počele ofanzivu. Uspjesi u odbrani su bili primjetni i na jednom i na drugom frontu. Najjednostavnije rečeno, Kasim je izgradio jedinicu na koju se moglo računati u svako doba dana i noći na bilo kom pravcu i na bilo kom terenu.

Tako je bilo i tog 9. majskog dana kada su uz pomoć Jataka u Aličajiće ušli odmetnici bosanskog naroda, a Kasim sa jedinicom pošao u pomoć pripadnicima 517. lahke brigade. Nažalost, njegova jedinica je presretena u Aličajićima i tom prilikom je mučki ubijen Kasim i još dva saborca, Senad Bašić i Zuhdija Šepić.

Riječi nisu dovoljno jake da kažemo sve o njemu ni dovoljno moćne da iskažemo svoj bol zbog gubitka zaista velikog borca, patriote, savjesnog i odgovornog starješine, sa samo rijetkima svojstvenom odlučnošću i optimizmom.

Iako je zadnjih mjeseci gotovo danonoćno boravio na terenu tzv. APZB na području Pjanića, Rekića, Delića i Aličajića, i znao da su muževi i sinovi tamošnjih mještana u redovima paravojnih formacija, dakle slogana velikosrpske politike, Kasim nikad nije ni pomislio na represalije prema njima, mještanima. Smatrao je, kao i svi ostali, da će se izdajnici konačno opametiti i shvatiti svoju zabludu i stati zajedno s nama da krenemo protiv onih koji su nas napali aprila 1992. godine.

Nažalost, iste te porodice su doprinijele Kasimovoj smrti, skrivajući u kućama izdajnike i rušitelje budućnosti svih nas nastanjenih na ovim prostorima. Oni su doprinijeli da Kasima ubiju na najsvirepiji način i ne samo ubiju. Ubice znamo i nećemo ih ovaj put pominjati, ali ćemo sve učiniti da ih stigne ruka pravde.

Brojne su nagrade i priznanja koje su upućene na Kasimovu adresu, a kruna svega toga je bilo ratno priznanje, značka Zlatni ljiljan, najviše priznanje Armije RBiH, čiji je prvi nosilac u 503. brdskoj brigadi bio Kasim. O njegovoj smionosti i odvažnosti možda najbolje govori izjava jednog borca: „Strah me je od same ideje koju Kasim iznese, a kamoli od njenog izvršenja.“

No, kao magnet plijenila je njegova vedrina, srdačnost, blagost, široki osmijeh, a sve to prožeto vojničkom disciplinom i odgovornošću. Zato uspjesi nisu izostajali. Dobrovoljci za njegovu jedinicu su bili brojni, uglavnom mladići koje je nesebično obasipao gotovo očinskom ljubavlju, brigom za njihove probleme počev od smještaja do zdravstvenog i socijalnog stanja porodice.

Kada je u februaru 1994. godine ranjen ni dana nije bio na bolovanju, nego je sa momcima bio tamo gdje je zatrebalo i tog i narednih dana.

Nažalost, desilo se to što se desilo. Kasim nije s nama, ali njegov lik i njegov duh i volja ostaće vječno u nama. Obavezali smo se na njegovoj dženazi kojoj je prisustvovalo nekoliko hiljada građana te boraca i starješina da ćemo istrajati na našem časnom putu do konačne pobjede.

Pravi ne umiru. Oni žive, a posebno njihova djela. Takav je i naš Čaruga. U našu budućnost je ugradio sebe i svojih 36 godina života. Među nama žive njegova djeca Emina, Vanis i Nedžad, supruga Senada. Ponosni su na svog oca i muža, a mi, pripadnici 503. brdske brigade, ponosni smo što je bio rame uz rame s nama, što smo bili njegovi saborci, saborci heroja, patriote, rijetkog među rijetkima.

Šta reći na kraju!? Riječi je malo, a naša bol ogromna.

(Tekst preuzet iz ratnog videozapisa RTV Cazin iz 1994. godine)




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.