KAHNIDER SULJAGA
Birvaktile nije bilo viceva ko u današnji vakat, nit se lajalo, biva ‘sovalo, tek kad dojdoše partizani u šeher poče narod plaho ‘sovat i sve masnije i masnije, a u mene bi mati reci: Neću da čujem “je i be” u kući otiće mi sav “beriket” iz nje. “Tobe jarabu, tobe stakfirula”, ‘sovat božji nimet, a nadat se dobru. Nemere nikako. Onda bi se nana nastavila i po ko zna koji put ispričala priču o kerovima što laju na mjesec i zvijezde kad nejmaju ni našta drugo.
U onaj vakat narod bio plaho veseo iako se živjelo teško i nije mu trebalo puno da se nasmije od srca pa i da zapjeva od srca, a ne ko u današnji vakat sve nešto nazor. Što ‘no reče Hazim, kad je umro nakav s televizije, nije ni čudo što je umro kad se svemu smij'o, , biva slutio nesreći.
Umjesto viceva narod je prepričavao dogodovštine pa bi i nadodaj samo da bide što smješnije, a Boga mi i masnije.
Tako se u nas prepričavalo kad su Suljaga i Suljaginca hotjeli leć zajedno, biva naumpalo him, a nisu znali kako da se izvuku, jer su prije bile pune kuće pa se dogovoriše da ode prvi Suljo leć u sobu i kad kahne da to bide znak da Suljaginca dojde za njim. Projde i taj vakat, a nikom se ne spava, nastavili se ukućani pričat i smijat, a Suljaginca nikad dočekat da Suljo kahne. Kad joj je više dokundisalo prodera se iz sveg glasa pred svima:
Kahnider više Suljaga!
Tako se i Suljaga probudi na svoju sramotu, a ova se dogodovština poče prepričavati po sijelima ko kakav mastan vic i to samo kad djeca pospu.
More bit se ovo ne bi više nikad ispričalo da sva djeca spavaju kad zatvore oči, ko će ga znat!?
MM
macanovici.net
