Gdje su nestala nekadašnja sijela, ili su tragom vremena zaboravljena. Nana mi je često znala pričati razne priče iz svoje mladosti, iz onog divnog vakta (vremena).
Zimska sijela su bila posebna i od velike koristi. Insani su često išli na sijelo , a na sijelo se obavezno ponese, vreteno i prelo. Uvijek bi se našao divandžija, čovjek koji je znao lijepo pripovijedati i zabavljati društvo te koji je preldžije, odnosno sijeldžije svojom veselom naravi zabavljao.
Sve je to tako bilo – pričala mi stara nana. Bila su to za nanu plaho dobra sijela, gdje se kahva i šerbe uz rahatluk ispijalo – takva sijela su pasala svima. Naravno, prema onoj, “Vrag ne spava tamo gdje se ljenčari” nije samo radio jezik nego i vrijedne ruke. Djevojke su vezle, plele, prele i pripremale sebi miraz, a mlade snahe pomagale svojim zavama ili pripremale robicu za novorođenče. 
Trebalo je pripremati nužno potrebnu opremu u kući: ponjave, čarape, ćilime, marame, maramice… što šiti, što vesti, što šlingati. Domaća ženska čeljad bi i tkala u svojoj kući. Prela su bila u kućama čija su vrata za cijelo vrijeme trajanja prela bila svakom dobrohotniku otvorena i svatko je bio dobro došao, a osobito ako je imao harmoniku da zasvira. 
Nažalost, takvih prela više nema – ostale su mnoge priče da se o njima priča.
Autor: Hasan Keranović
〈macanovici.net〉
