Poseban je bio miris u avliji moje nane. U avliji krase dva prekrasna visoka stabla i jedno stablo bilo tresnja a drugo jabuka. Njihov miris najopojniji je u proljeće kad sve cvijeta i miriše. Taj opojni miris vraća me daleko u same početke mog djetinjstva
. Da baš je moje nane avlija bila posebna. Kako i nebi, kad je u avliji bilo posebno cvijeće, ruže koje je nana pažljivo o njimq brinula.
Kada bi neko pravio parfem mog djetinjstva morao bi doći kod moje nane na selo i kantom grabiti vazduh iz nanine avlije i kompresovat ga i pakovat u male bočice, pa ih na pijaci prodavati.
U avliji je nekad zajedno sa nanom sjedio i djed, pa su onako znali da divane i pričaju uz kahvu. I kada bi neko kroz mahalu prošao – a nane odmah bi zvala na kahvu. Jer nana je bila baš glasna i prolaznici su morali da svrate 
U školu kada sam krenuo sve se nekako promijenilo i sada ta avlija ne predstavlja izvor moje radosti, moje mladosti i sjećanja. Više nema onog mirisa i cvijeća, nema onog rahatluka i veselih priča koje je znala moja nana da mi ispriča.
Da bome i nema! Nema te kuće stare, nema te mirisne avlije, nema tog rahatluka, nema onih više prela i sijela…nema ni dida ni nane, ostale su nam samo lijepe uspomene i fotografije koje nas podsjećaju na one dobre insane.
Autor: Hasan Keranović
macanovici.net
