U prošlom vremenu ( vaktu), kasnih 60-tih godina glavnu ulogu je imao “fenjer” kao glavna rasvjeta, posebno u seoskim sredinama. Fenjer se uglavnom koristio za vanjsku rasvjetu dvorišta, avlija, pa čak i kada bi se odlazilo na razna sijela i prela. Napravljen je od metala i stakla.
Ima malu posudicu u kojoj se, kažu mi roditelji, nalazilo gaz iz kojeg je fenjer davao svjetlo.
Fenjer je dobro zaštićen sa svih strana zidovima i vratancima, tako da mu baš ništa ne mogu ni vjetar ni kiša, djeluje ljupko i jako romantično. U prošlom vremenu ( vaktu) korišćeni su kao signalozacija u željezničkom, morskom i riječnom saobraćaju, seoskom domaćinstvu ili kao rasvjeta na putovanjima noću.
Zanimljiv je princip fenjera, kojem je neophodan dovod sviježeg vazduha, jer plamen sagorijeva kiseonik. Princip fenjera je ostao isti – bilo da je riječ o petrolejskom osvjetljenju il o svijeći smještenoj u kućicu, mijenjao se samo dizajn ove svijetiljke tkz. fenjer. Nane mi je pričala, da kada je ona bila mala, svi bi se ukućani navečer okupili oko fenjera i pričali razne priče i dogodovštine.
Sada su došla nova vremena, toga više nema. Umjesto međusobnog druženja, otuđujemo se jedni od drugih jer je skoro svima važnije gledanje televizije ili tome slično. I danas se fenjer može koristiti, ali se, na žalost, više ne koristi. Zamijenila ga je električna rasvjeta, te razne vrste svjetiljki na električnu energiju.
Hasan Keranović
macanovici.net
