Na područjima REPUBLIKE SLOVENIJE postoji udruga bosansko-hercegovskega i slovenska prijateljstva od, koja pripada između u i najstarije, također je aktivna. Osnovana je 1992 godine kada je rat u bosni i hercegovini bio iznimno aktivan u humanitarnom području i u integraciji izbjeglica u društvo. Danas održavaju humanitarnu notu, ali drugi dijelovi – folklor, sport, dramatična, književni, glazbeni-zvonio i videoprodukcijska također su vrlo aktivni. Društvo je broji oko 150 članova.
Jedan od osnivača društva, najstariji član i jednom dugogodišnji predsjednik ALE BOTONJIĆ, donio je knjige na dugi stol u jednom od dva mjesta u sjedištu društva. Naslovnica je bila vidljiva na imena autora – franco yuri, josip šiljci, valerie škrinjar tvrz… botonjić je posebno ponosan na godišnji književni projekt u rukama dvije domovine, gdje objavljuju na bosanskom i slovenski jeziku mladi autori. Sve nacionalnosti. Projekt je financiran od strane javnog fonda za kulturne aktivnosti. Oni ovise o donacijama i donacijama, na taj način plaćaju najam za 80 četvornih metara veliki prostor.
” kad bismo imali barem jednu osobu za pola vremena, mogli bismo napraviti puno projekta,” on je bio predsjednik društva društva, botonjić je kimnuo glavom. Osim njih, predsjednik u kulturne udruge slovenije KERIM DIZDAR je sjedio. ” ako imate priznat status, vi ste prisutni u javnom životu. Ne možemo imati isti status kao i grci u sloveniji,” on je uključen u razgovor.
Točno, društvo društvo je pomoglo elvisu alukiću kada je došao u sloveniju kao izbjeglica. Sada, mladi obrazovani, koji, prema u u društvu, nisu nestali, dalje obrazovani školarci i škole. ” imamo talentirane mlade ljude kojima je potrebno što više tih društava. Lakše je integrirati okoliš. Nacionalno društvo mora biti otvoreno, a ne getoizirana,” kazao je alukić. Živahna rasprava nastavila je dizdar, pokušavajući objasniti koliko je važno za mlade ljude da steknu povjerenje kroz kulturni identitet. ” to je jedini način na koji se ljudi ne osjećaju marginalizirane i mogu pridonijeti državi slovenije.”
Alukić to vrlo dobro zna iz osobnog iskustva. Stoga, također razumije zašto je važno za mlade bosanske, srpske, hrvata, albance, makedonske i črnogorca da budu priznate kao član nacionalne manjine.
” govorim engleski, imam englesko državljanstvo, tako da se osjećam jednako u ovoj kompaniji. Ali nemaju svi takvu priču. Sve dok su ljudi imigranti ili izbjeglice, ne osjećaju se jednako. Ako nas priznaju kao manjinu, bit će to veliki korak. I sve će biti puno lakše,,,,,,
mm
macanovici.net
