Jučer sam imao priliku po prvi put provesti dio dana sa arapskim turistima. Zanimljivi neki arapski turisti, niti su bili toliko napasni, niti naporni, niti nešto posebno čudni… Čisto onako, turistički.
Osim što ih je zanimalo kako aktivirati bh. broj i dopuniti kredit i net, ono što svakog prvo zanima kada ode u neku drugu zemlju.
Obzirom da nisu znali da razumijem o čemu govore, a ono što me ponukalo da uđem u konverzaciju sa njima, iz međusobnog razgovora saznao sam da su jučer stigli u našu zemlju, da su prošle godine ljeto proveli u Maleziji, a godinu prije u Turskoj i da je WALLAHI, ELBUSNA AHLA MIN MALESIJA (Allaha mi, Bosna je bolja/ljepša od Malezije) – jedino što Malezija ima bolje je aerodrom.
Ti primitivni Arapi počastiše me i sa arapskom kafom, pa im bi čudno zašto mi tako prija, obzirom da onaj ko je prvi put proba, osjetit će jaku gorčinu pomiješanu nama nepoznatim ukusima, a tek vremenom naučiti raspoznavati sve njene ukuse i kao uz bosansku meračiti uz nju. Dugo je vremena prošlo od kad sam posljedni put je pio, i tako, raspoznavajući njene ukuse, smjenjivali su se osjećaji i sjećanja, pokušavajući sjetiti se i dokučiti šta je to na mene ostavljalo najveći utisak prilikom posjete nekim zemljama, mjestima i gradovima… i šta je to što ostaje urezano u sjećanju što će odrediti konačni sud da li je to mjesto lijepo, prosječno, grozno… mjesto za poželjeti posjetiti nekad ponovo ili preporučiti nekom.
Prije svih građevina, prirodnih ljepota, hrane, kulturnih i drugih znamenitosti… to su ljudi, i njihov odnos prema vama.
Za čudo, u njima ne primijetih ništa primitivno. Bez obzira što ih zovemo ‘prosječnim’ Arapima, oni sa sobom nose i koriste se tehnologijom naprednijom od naše, poznaju historiju naše zemlje iako su prvi put tu, znaju čak pričati i o filmovima, muzici i svjetskim brendovima… putuju od Malezije do Europe…
Ali, onda shvatih koliki je naš primitivizam.
Od onih makadamskih puteva i srednjovjekovnih cesta sa ukrpanim rupama po njima, kojima isti ti turisti prolaze, ne smjedoh im ni pomenuti koliko autoputa imamo.
Našeg primitivizma s kojim nismo umno makli dalje od svojih mahala, tračeva, (ne)znanja i shvatanja da smo ‘pokupili svu pamet svijeta’ ako uspijemo nekog zeznuti.
Našeg primitivizma jer lijeni smo povesti racuna o sebi samima, a pogotovo o zemlji u kojoj zivimo.
Našeg primitivizma jer ne znamo ni dočekati kako treba one koji su prepoznali ljepotu u našoj zemlji i uspoređuju je i govore da je ljepša od ostatka svijeta.
Različite su stvari koje svaku sredinu čine lijepom i posebnom, ali jedna je ona koja svako mjesto čini mjestom za ne vratiti se nikad. Kada te ljudi gledaju kroz novac ili kako te prevariti.
Ako ne ostavi kod tebe koju marku više, ostavit će kod nekog drugog zemljaka kojem isto treba kao i tebi, zato… lijep osmjeh, lijepa riječ… “natjeraj” te ljude da požele vratiti se ponovo ili preporuče nekom drugom da dođu, jer oni ne jedu sendviče i ne traže smjestaje preko bookinga… svakako, samim dolaskom, korist od njih ima od aerodroma, do hotela, privatnih smještaja, ugostitelja, prodavaca, trgovaca, marketa… do svog osoblja i radnika, do različitih sezonskih poslova za nezaposlene.
Nadam se da će pomenuti prijatelji, turisti sa početka priče, do kraja odmora provesti pod istim dojmom, i da neće nekom našem primitivcu zasmetati njegov komad odjeće, miris, jezik i različita kultura… jer da se ne sviđamo mi njima, ne bi ni bili ovdje, nego u Maleziji ili nekom drugom kraju svijeta gdje će ih dočekati kao turiste, prije svega kao ljude.
Piše: Hasib Hadžić
MM
