Polahko ali sigurno iščezavaju ona lijepa vremena od kojih su nam samo ostala lijepa uspomena. Oko rasporeda pri noćenjima rodbine koja nam dolazi u posjetu – na konak. Haman niko nikom ne ide u goste. Više nema natezanja oko daljinskog upravljača kad se babo i djeca nadmeću oko crtanog filma i prijenosa dnevnika. Danas svak ima svoj ekran. Ne svađamo se više ni oko toga ko će ustati da se javi na telefon čija se zvonjava čuje i u komšiluku. Telefoni su nam u džepu.
Dobro, to je sve riješeno. Još skuhaš kahvicu pa sama sa sobom piješ i gledaš kroz pendžer nebi li neko bahnuo da insan sam kahvu nepije. Ja rahatluka, majko mila! Ni pripremanja ni raspremanja od ugošćavanja kona! Nek je vala više i ta muka završila, ionako smo svi kudili mahaluše. Samo obilaze jedna drugu i pričaju o receptima i djeci. Pa onda jedna drugoj pomognu krečiti ili čistiti pred Bajram, pa de sad prebaci joj jufku pite kad sebi razviješ dvije, pa de joj pošalji kolača jer i ona tebi pošalje… A dnanas vako fino skineš sa onog gugla kakvu finu sliku pune sofre i napišeš „hajte bujrum“. I eto ga, gotova stvar.
Naše nene su imale dvoje dimija i dvije bluze, vazda znale da će obuć ono što se trenutno ne suši na štriku. Nisu one kao mi morale razbijat glavu oko menija. A bome i oko tebija. Svako je jeo ono šta ima, a danas moraš ovom kupit doner, onom ćevape, onom pitu ispod saća sa čaršije… Pa kućna dostava zna biti spora, nema ih po pola sahata. I haj’ ti nemoj bit pod stresom! Moraš na pos’o, klima u autu se ispraznila a gužva kroz grad za poludit’… To zato što niko nema ni za benzin, a kamoli da auto voza. Lahko je ovima što nemaju auto. Nema im se šta ni pokvarit’. A ti se slomi’ još prije nego pođeš na posao, te de stavi veš u mašinu, de je uključi ne samo da ga opere, nego i da ga osuši. Dva tipkanja po dugmadi umjesto jednog! De poredaj suđe u mašinu, de je upali. Utipkaj program u pekač za kruh i pristavi brašno i vodu. I da je to bar kraj! Kad dođeš s posla, de izvadi veš, de ga pomotaj. De izvadi gotov kruh iz pekača, a on lopov mirišeeee… vruuuućć… ode dijeta i vitka linija u helać!
Pošaljimo djecu na igralište ili dvorište da igraju „lopte”. Tako nas neće ometati urlanjem zbog gubljenja života na „fejzbuk čaršiji i po njakvim tabletima, te prste guraju volja gore, volja dolje i samo bulje“. Možda uberu i neki cvjetić pa nam donesu. I ta današnja djeca, ništa ih ne zanima, samo sa uređaja na uređaj i udaraju tač po tač.
Sve još može biti dobro. I bilo bi, da nam je manje dobro. Zato što većinu stresa imamo zbog imanja svega previše, previše izbora, previše mogućnosti, previše zdravlja, previše hrane, vode, namještaja… previše vremena koje ne koristimo da bismo živjeli, već preživljavamo da bismo i dalje mogli služiti onome što treba da nam služi. A sve to ne bismo li jednog dana konačno odahnuli. U kaburu. Tamo nećemo imati ništa osim djela. A pošto za njih nemamo vremena dok imamo vremena, moguće je da nećemo imati ni njih. Imat ćemo jedno odijelo, jednu sobicu. Taman koliko čovjek i može da koristi. Mislim, ne možeš spavat’ u dvije sobe u istom trenu ili živjeti u dvije kuće odjednom.
Da se razumijemo, nije haram živjeti koristeći blagodati kojima nas je Gospodar Uzvišeni počastio. Sve dok ih upotrebljavamo, a ne zloupotrebljavamo. I još nešto što kao da ne znamo: nije nam naređeno da blagodati kojima smo počašćeni koristimo na način kojim ćemo zaboraviti da postojimo, i zašto postojimo.
Sami smo sebi to nametnuli. Okrenuli rahatluk u stres, umjesto obrnuto. Zar može biti nasekiran više od trenutka neko ko je svjestan da je sve od Allaha, i da će se baš sve Njemu vratiti? Isto kao što nam je i dano. Ništa nismo donijele sa sobom kad smo se rodili. Niti smo koga doveli da se imamo s kim družiti. Sve nam je darovano. I svi su nam darovani. Sve je iskušenje. Kako se budemo odnosili prema svemu, tako ćemo i živjeti. I „ovdje“ i „tamo“
〈macanovici.net〉
