Suljo Keranović je momak iz Cazina koji treba da bude primjer svim mladima danas. Naime, Suljo je već nekoliko godina u nizu učesnik maratona Bihać-Srebrenica na dužini od 500 km. Njegovu zaista potresnu priču koju nam je on prepriča a desila mu se ove godine, donismo u cjelosti:
Prije 14 godina, LIMIT –klub ekstremni sportova iz Bihaća, na čelu sa Ermin Lipović, organizovao je prvi bicilistički maraton Bihać – Srebrenica, pod sloganom da se „Nikad ne zaboravi i ne ponovi“, koji je organizovani ove godine po 14-ti put za redom. Prvi maraton u kome sam ja učestvovao bio je 9-ti maraton 2013.godine, i od te godine u maratonu učestvujem svaku godinu. Ove godine odvozio sam 6-ti biciklistički maraton krenuvši iz Cazina preko Bihać do Srebrenice.
Biciklistički maraton se vozi 3 dana sa dužinom od cca. 500km. Prvi dan maratona (08.Jula) se vozi od Bihaća preko Bosanskog Petrovca, Mrkonjić grada, do Jajca, gdje završava prvi dan maratona i gdje noćimo prvu noć. Drugi dan maratona započinje od Jajca, preko Donjeg Vakufa, Bugojna, Novog Travnika, Viteza, Visokog do Sarajeva, gdje završava drugi dan. Posljednji dan maratona polazi iz Sarajeva preko Olova, Kladnja, Vlasenice, Konjević Polja, Bratunca do Potočara, gdje se završva maraton ulaskom u Memorijalni centar. U maratonu učestvuju biciklisti od preko 10 zemalja svijeta iz više različitih kontinenata. Ove godine učešće u maratonu uzelo je oko 350 do 400 biciklista.
S obzirom na obaveze i ispitne rokove ove godine sam se slabo pripremio za maraton no to me nije spriječilo da ipak učestvujem u maratonu. Nedovoljna pripremljenost se pokazala prilikom vožnje, gdje sam trpio bol i umor
Razlog za učešće u maratonu ja pronađem u svkom prethodnom maratonu, jer je svaki maraton koji sam odvozio bio poseban s novim iskustvima, događajima i doživljajima. Tako se i ove godine desilo nešto novo, nešto što će meni ostati urezano u sjećanju.
Ulaskom u memorijalni centar, i gledajući sve one bijele nišane, uplakane majke i proživljavajući jaku bol u duši, neko mi je prišao iza leđa i povuko me za ranac, okrenuvši se vidio sam jednu prelijepu majku u bijeloj košulji i bijeloj šamiji koja je krasila njeno predivno lice. Ta majka me upitala “Sine mogu li se ja sa tobom uslikati, isti si moj sin, toliko je on imao godina kad je otišao u šumu 11.Jula 1995.god. i još se nije vratio”.
Tom prilikom majka i ja smo utonuli u suze, zagrlila me, osjetio sam tom prilikom sav majčin strah za svojim dijetom, svu ljubav koju majka može pružiti, svu sreću jer je bar na jedan trenutak pronašla i zagrlila svoje dijete. Ostao sam u mislima, u tišini, ništa više oko sebe nisam čuo, samo sam razmišljao o njenom sinu, i postavljao sebi pitanja, pa gdje je? Zašto ne dođe? Zašto ovu njenu bol ne smiri?
Uslikavši se sa majkom, ona me snažno poljubila u obraz, koji još uvijek osjetim na svome licu, i otišla u suzama od mene, od bola i misli zaboravio sam je upitati kako se zove ona i njen sin, kako živi i da li je sama.
Ta majka i njene riječi, dok sam živ, ostat će u mome sjećanju, nikad je zaboraviti neću, nju i njen poljubac, njen bolan zagrljaj.
Tom prilikom sam odlučio da ću i narednu godinu voziti maraton u nadi da ću ponovno sresti tu majku živu i zdravu, sa onim divnim licem i bijelom šamijom koja sija kao njen osmijeh kad me je ugledala.
Ovom prilikom bih molio da ako bilo ko zna ime ove majke, gdje živi, u kojem gradu na kojoj adresi, da mi se javi, kako bih je posjetio, poručio je na kraju Suljo.
kvaka.ba
macanovici.net
