Ljeto kad dođe, svako svakome dođe. Ja sam dobra sa svakim, svako me obiđe, ali, nema one sreće kada su Nermin i Edin trčkarali Dobrakom.
Miriše cvijeće u Dobraku. I Drina teče. Jabuke su, čini se, rodile kao nikada prije. I krompir je, i luk, i grašak… Saliha sjedi ispred kuće i priprema orahe za baklavu. I tek što smo zakoračili u njenu avliju, pokazuje ono toplo i iskreno podrinjsko gostoprimstvo.
Hvalimo savršeno uređenu avliju. Zahvaljuje, i tiho nam govori da njeno cvijeće nema ko mirisati, a bajramsku baklavu nema ko pojesti. Nekada je u avliji sretna dočekivala sinove i muža iz džamije, jedva čekajući da probaju baklavu, a danas, praznina i sjećanja koja naviru.
Život satkan od tuge
A naviru i suze, pa se Saliha Osmanović iz Dobraka, srebreničkog naselja smještenog na samoj granici sa Srbijom, prisjeća 1992. godine, kada se tuga uvukla u njen život.
“To je, sine, vrlo teško pričati. Ali, to se ne može zaboraviti. To je tragedija i trauma” veli nam Saliha.
Sjeća se da je muž Ramo jednog dana došao s posla. Radio je u Beogradu. Imao je “narađenih” i slobodnih sedam dana, koje je trebao iskoristiti za poslove kod kuće. Ali, tih dana, kada je stigao, zapucalo je iz Srbije.
“Krenuli smo skoro svi iz sela. Neki su ostali i pobijeni su. Mi smo došli u Srebrenicu” govori nam Saliha.
Iz Dobraka je tada krenula sa sinovima Nerminom i Edinom i mužem Ramom. Nermin je tada bio prvi razred srednje škole i išao je u školu u Bajinu Baštu, u Srbiji, dok je Edin trebao da završi osmi razred. Nakon dolaska u Srebrenicu, Saliha i njena porodica proveli su više od tri godine u paklu.
“Katastrofa, haos…Tako je svima bilo, ne samo meni. Kada je počeo napad na Srebrenicu, 6. jula je poginuo moj sin Edin. Pala je granata. Imao je samo 18 godina. Ukopali smo ga u Kazanima po noći. Onda je došao 11. juli, a Nermin i Ramo su krenuli šumom. Ja sam krenula prema Potočarima” sjeća se Saliha.
A u Potočarima, hiljade podrinjskih Bošnjaka. Ova majka i supruga će dugo pamtiti potočarski pakao i haos.
“Neki krici, ne može se to opisati. Danas sve što radim, mislim na to. Samo kad spavam, ne mislim” govori nam Saliha, koja je iz Potočara autobusom prebačena prema slobodnoj teritoriji. Sina i muža više nije vidjela.
Naprije se kratko zadržala u Dubravama kod Živinica, a onda je otišla u Puračić kod Lukavca. Uslijedio je boravak u Jasenici kod Srebrenika. Upravo u ovom mjestu, mjesec nakon što je napustila Srebrenicu, vidjela je sliku na kojoj je bio njen muž Ramo.
“Moj djever je imao nekakve novine. Jedne prilike sam onako uzela te novine da pročitam. Vidjela sam Ramu. Mislila sam da je živ. Mislila sam ga je neko negdje slikao, ali je živ. Međutim, dani su prolazili…” govori nam Saliha.
Boravila je i u Ilijašu, a nakon što joj je brat kupio kuću u Tinji kod Srebrenika, preselila je u ovo mjesto. U Tinji je vidjela snimak na kojem Ramo u Sandićima doziva svog sina Nermina. Snimak koji je vidio cijeli svijet.
“Jedna me kona pozvala na kafu da ne budem sama. Otišla sam. Kada sam ulazila, njen sin je pustio taj snimak. Ja čujem Ramo zove Nermina. To je slučajno bilo. Ja sam rekla: ‘Eno mog Rame.’ To vam ne mogu objasniti. Kada sam vas ugledala da dolazite, isto kao da mi sinovi idu, Nermin i Edin… Bolno, bolno je sve” priča nam Saliha.
Drina će teći, a njih nema
I Ramo i Nermin su ukopani u Potočarima. Saliha se u Dobrak vratila prije pet godina. Teško je, veli ona, ali, živjeti se mora. Insan ne može živ u zemlju, dodaje ona.
“Ovako ljeto kad dođe, svako svakome dođe. Ja sam dobra sa svakim, svako me obiđe, ali, nema one sreće kao nekada, kada su Nermin i Edin trčkarali Dobrakom. Moja djeca su dobro učila u školi, djeca su to. Pa, i moj muž, nije proživio ništa. Ja da njega ne cijenim, ne bi ni došla ovdje sama da živim” priča sam Saliha.
Nažalost, ostat će Saliha sama u prelijepom Dobraku, zajedno sa rijetkim komšijama koji su se vratili. Ukupno 115 stanovnika ovog sela je ubijeno. Većina ih je ukopano. Među njima su Nermin, Edin i Ramo. Oni su Salihin život. Život kojeg više nema i koji se ne može vratiti i ponoviti.
Cvijeće će i dalje mirisati u Dobraku. I Drina će teći. Saliha će dostojanstveno i ponosno svjedočiti o najvećoj bosanskoj rani, i nadati se sretnijoj budućnosti za nove generacije.
Saliha kod Camerona, baronesa u Dobraku
U Salihinoj povratničkoj kući, prošle godine, uoči godišnjice genocida, prenoćila je baronesa Sayeeda Warsi, ugledna britanska političarka.
“Imala bi želju da mi opet dođe, kad god može. Prema meni je bila korektna, jednostavna…Hvala joj što je došla da noći, mnogi neće” ispričala nam je Saliha, koja je prije tri godine, zajedno sa Hasanom Hasanovićem, bila na sastanku kod britanskog premijera Davida Camerona.
“Svi me podržavaju. Kad sam u Hagu pričala, oni su plakali” priča Saliha, koja je svjedočila na suđenju krvniku Mladiću.
“On je tu bio. Ništa mi nije odgovorio. Šta će odgovoriti kada je sve istina. Uopće ga nisam gledala direktno u oči. Pitala sam ga da li može da jede, da li može da spava, šta je uradio, koliko je naroda pobio” ispričala nam je ona.
(Izvor: Saznajemo.net)
