U mom zavičaju, nekada davno, kada su zime bile oštre, a noći duge, ljudi su se okupljali na prela i sijela – gdje su se rađale priče, pjesme i uspomene.

U toplini stare bosanske kuće, uz pucketanje vatre i miris domaće kahve, žene su prele vunu, vrijedne ruke nisu mirovale. Ali ono što je činilo prelo posebnim nisu bili samo poslovi – već priče koje su se pričale, pjesme koje su se pjevale i pogledi koji su se krišom razmjenjivali.
A sijela… sijela su bila pravo bogatstvo života.

Tu su se okupljali svi – i mladi i stari. Smijeh je odzvanjao, kolo se igralo, a svaka riječ nosila je toplinu zajedništva. Tu su se rađala prijateljstva, ali i uspomene koje traju cijeli život.
Prelo i sijelo nisu bili samo običaji – bili su način života. Vrijeme kada su ljudi bili bliži jedni drugima, kada se radovalo malim stvarima i kada je srce bilo puno i bez mnogo toga.

Danas, kada je sve brže i tiše, ostaju nam sjećanja na ta vremena – kao podsjetnik ko smo i odakle dolazimo.
Na ovom prelu nismo samo oživjeli stare običaje, već smo i lijepo muhabetili sa članicama Udruženja žena “Mala Kladuša” i Udruženja “Tono Horvat” iz Velike Kladuše, koje svojim radom čuvaju duh tradicije i prenose ga na mlađe generacije.


Jer zavičaj nije samo mjesto… zavičaj su ljudi, običaji i priče koje nosimo u sebi.
Hasan Keranovic
moj zavicaj
macanovici.net













